|
|
|
|
It's all About Time
l
|
|
|
|
It's all About Time
Alan Kostrenčić
Film Memento engleskog redatelja Christophera Nolana prati Leonarda, bivšeg inspektora osiguranja, čija je žena brutalno ubijena. Prilikom napada na suprugu, Leonard biva i sam ozlijeđen, udarcem u glavu. Došavši k sebi on pokušava razriješiti umorstvo supruge, i da nema ozljede glave bio bi to jedan od ordinarnih krimića, međutim Leonard, uslijed udarca, zadobije rijetki, ali iznimno neugodan poremećaj – anterogradnu amneziju. Iako se sjeća svih detalja iz prošlosti, Leonard ne uspijeva formirati nova sjećanja. Da bi riješio problem nepostojanja recentne memorije, on panično snima polaroid snimke, radi bilješke, ispisuje najznačajnije činjenice tetovažom na tijelu (kao svojevrsnu eksternu memoriju). Leonard zapravo živi u neprekidnoj sadašnjosti.
Dimenzija vremena postoji kroz sjećanje. Sjećanje je ono što razdvaja prošlost od sadašnjosti. Poput Leonarda, ne bismo bili sposobni prizvati sjećanje, kako bismo govorili o prošlosti, da ta memorija nije bila konstituirana u trenu dok je prošlost još bila sadašnjost . Tren koji zovemo sadašnjost, prolazna efemerna krhotina vremena, jest ono kroz što se konstituiramo i jedino kroz što možemo komunicirati s drugima. Mi u sadašnjosti stvaramo sjećanje, kako bismo ga mogli koristiti u budućnosti, kad sadašnjost bude prošlost. Taj čudnovati prostorno-vremenski čvor u kojemu živimo, tako banalan i jasan dok o njemu ne razmišljamo, tvori ono što s takvom sigurnošću zovemo – stvarnost. U toj se stvarnosti vrijeme utjelovljuje kroz trajanje.
Arhitektura je tradicionalno uvijek shvaćana kao prostorni artefakt, postojani kristal izoliran od vremena. Upravo suprotno od – trenutka. Arhitektura je ono što traje. Ona je ono što je više od efemernosti individualnog postojanja pojedinca. Međutim, arhitektura ne postoji – po sebi. Ona postoji kroz presjecište nje i upravo tih malih efemernih, individualnih egzistencija – ljudi. Arhitektura postoji kroz svoje trajanje, a ne kroz svoju trajnost. Trajanje uključuje mijene kroz koje arhitektura prolazi, promjenu ljudi koji u njoj borave, njihovih navika, načina korištenja... Arhitektura nije gotova kad je zgrada sagrađena. Arhitektura, kao i baš sve ostalo, svoj smisao pronalaze kroz postojanje, trajanje . Deleuzov pojam postajanje (becoming), koji preuzima od Bergsona i produbljuje ga, najplastičnije opisuje čin po kojem stvari nisu same po sebi, nego one bivaju to što jesu kroz svoju promjenu – od svog početka, pa do svog prestanka postojanja. Sve dobiva svoj smisao kroz stalni proces mijene. Bivša željeznička postaja, koja zahvatom Gae Aulenty postaje muzej slikarstva 19. stoljeća – Musee d'Orsay, svoj smisao nije ispunila onim trenom u kojemu je sagrađena kao željeznička postaja, nego kroz sve svoje promjene kroz koje je prolazila do danas i dokle bude fizički postojala. Također, građevina nije samo svaka od pojedinih, istaknutih sekvenci u kojima je bila, nego je kontinuitet svih tih identiteta postojanja, baš kao i novčić koji pada sa stola. Moguće je svesti događaj na tren kad je novčić na stolu i kad je novčić na podu, ali u trajanju važan je pokret, kontinuirani slijed položaja novčića između te dvije ključne sekvence, svi ti pređeni položaji konstituiraju pokret što ga zovemo padom. Istu je ideju Pier Paolo Pasolini izrazio tezom da čovjek svoj smisao dobiva tek po svojoj smrti, prestanku postojanja, jer je tek tada dorečen do kraja. Arhitekturu stoga treba promatrati ne kroz jednu fazu (segment, funkciju, kvalitetu) njezina opstojanja, nego kroz dinamiku izmjena njezinih postojanja. Arhitektura ne prestaje njezinom gradnjom, ona zapravo tu počinje.
Te mijene vremena najbolje se očituju kroz interijer arhitekture. Ako je njezina čvrsta ovojnica tradicionalno projektirana tako da traje, praznina koju ona formira zamišljena je (uglavnom) tako da se mijenja. Ne zove li se ono što se postavlja u interijer – mobilijar; dakle nešto što je mobilno, pokretno, a samim time ne i trajno? Interijer je bliži razumijevanju arhitekture kao procesa, nečeg što se sagledava kroz dinamiku postojanja. Interijeri su uglavnom izraz hedonizma, otjelovljenje želje za ugodom – bio to dnevni boravak ili restoran. Ono što je kod interijera posebno zanimljivo jest njegova lišenost odgovornosti koje preuzima arhitektura, a to je – trajnost. Trajnost podrazumijeva određenu ozbiljnost i određenost, proizvoljnost i hir nisu poželjni. Dakle, neozbiljnost interijera daje mu mogućnost igre, pokušaja uzleta mašte. Eksternalizacija ideje kroz arhitekturu pandan je svjesnom, dakle odgovornoj misli, dok interijer ima tu mogućnost biti podsvijest, ima mogućost izraziti se i kroz iracionalnost. Nepodnošljivu lakoću postojanja interijera treba shvatiti kao lekciju kako pristupiti arhitekturi u cjelini. Nije li Rem Koolhaas najeksplicitnije pokazao to pretakanje iracionalnog/nadrealnog pristupa, tako svojstvenog, bliskog interijeru, u Pradi, koncertnoj dvorani u Portu ili pak u postaji podzemne željeznice u Haagu. Niti interijer niti arhitektura nisu i ne bi smjeli biti scenografije. Oni moraju biti, što Koolhaas zorno pokazuje, inscenacije – ne mrtve kulise za igru, nego prostor u kojem se igra zajedno s igrom samom. Arhitektura bi morala biti otvorena prema životu, postajati (a ne samo postojati), biti otvoreni proces kroz koji njezino nastanjivanje biva moguće.
Život se sastoji kako od „trajnih“ stvari, tako i od malih „efemerilija“, i gotovo da su one začin u „juhi“ življenja. Poput cvijeća uz nadgrobni spomenik, osuđeno da uvene i nestane, ali daje boju sivilu spomenika koji će stajati u „vječnost“. Tu negdje, na rubu efemernog i trajnog, postoje naši životi, bivstvujući u jednom (prolaznom) a pokušavajući zakoračiti u drugi (trajni, vječan). Interijer je jedan od tih sjajnih prostora na kojem se susreću trajanje i prolaznost. On je točka oko koje se vrijeme odmotava u prostor i natrag – oko koje se prostor umotava u vrijeme.
Prolazno postaje trajno kroz sjećanje, a sjećanje je pak jedina mjera vremena. Vrijeme, ili preciznije – trajanje, uvijek je jedinstveno, neponovljivo. Ono što se dogodilo zauvijek je ostalo zarobljeno u prošlosti. Henry Bergson dodaje da vrijeme/trajanje jest jedinstveno, ali je istodobno i mnogostruko. Svako trajanje formira određeni kontinuirani slijed, jedinstveni nedjeljivi slijed događanja što ga doživljavamo kao trajanje, međutim postoji cijeli niz zasebnih sekvenci trajanja koje mogu biti istodobne. Tako je, na primjer, trajanje poslovnog sastanka dio jednog su-trajanja jedne veće sekvence koju zovemo radno vrijeme, a ono je pak dio dana. Razna individualna trajanja ili ciklusi trajanja participiraju u zajedničkom trajanju jednoga grada ili naroda, pa sve do kozmološkog trajanja. Takva različita vremena korespondiraju u različitim prostorima: uredima, kafićima, dućanima – interijerima ili pak eksterijerima – trgovima, ulicama, parkovima; trajnim prostorima (prostorima koji su predviđeni da zakorače u vječnost) – hramovi, crkve, groblja, palače – i efemernim prostorima: kioscima, stanovima, prostorima za zabavu. Čovjek živi u vremenu, ali kroz prostor, pa time i kroz arhitekturu. Ako arhitekturu sagledamo na taj način, ona poprima sasvim novu dimenziju. Arhitektura mora biti sposobna primiti tragove vremena na svojem tijelu, baš kao što Leonard tetovažom ispisuje po sebi buduću prošlost. Ona mora biti sposobna mijenjati se i u konačnici i nestati jer je čin propadanja, dezintegracije, disipacije sastavni dio procesa trajanja – što ga nazivamo vrijeme.
Zagreb, 10. listopada 2006. |
| |
|
| |
|
| povratak na vrh::ispis
|
 |
|
|
|
|
|
|
