Tema ovog broja su građevine javne namjene, ponajprije škole i vrtići. Osim po rješavanju arhitektonskih problema, institucije namijenjene najmlađima rješavaju specifične socijalne odnose i po tome mi je u ovom broju upečatljivo adresiranje nekoliko pitanja.

Pitanje klasnih razlika - “Osim što je zgrada namijenjena obrazovanju, ona je i igralište koje služi kao mjesto susreta gdje djeca uče uspostaviti kontakte jedno s drugim dok se istovremeno susreću sa novim stvarima. Drugim riječima, društvo u malom“ tako arhitekt Ton Venhoeven objašnjava projekt u Utrechtu u Nizozemskoj. Zamisao o “školi u lokalnoj zajednici” potječe iz Švedske, a riječ je o mjestu gdje se nastava izmjenjuje s igrom. Neka djeca su na nastavi tijekom jutra, dok se druga igraju i obrnuto. Učenje i igra tijekom dana raspoređeni su kao u svakodnevnom životu. Projekt se promatra kao škola života. Venhoeven navodi da su djeca nekada bila dio velikih obitelji, no danas su često kod kuće sama i žive u vrsti kulturne izolacije. Škola u zajednici jamstvo je da će se ta djeca susretati s djecom koja žive u drugačijim uvjetima. 

Uvod u stvarni život - U obrazloženju nagrade Piranesi koja je dodijeljena njiric+arhitektima za vrtić Sunce u Retkovcu među ostalim stoji: “Prostorije za djecu i osoblje potpuno su isprepletene. Ova tipološka inovacija odražava niz didaktičkih odnosa. Dijete može vidjeti ženu kako radi za računalom, dok neke druge žene broje novac, kroje posteljinu ili kuhaju obrok. Neki muškarac prima novu robu, drugi pak provjerava grijanje ili popravlja namještaj. Hodanje ‘Dječjom ulicom’ i promatranje odraslih, poredanih slijeva i zdesna kako se bave raznim poslovima, uvelike je poput gradske svakodnevice. Uvod u stvarni život”.

Nastojanje da djeca ne osjete manjak prostora - Koncept vrtića Šegrt Hlapić Gorana Rake i Radionice arhitekture u Sesvetama govori da je riječ o mikrosvijetu. Taj mikrosvijet čine livada, vrt, park, igralište, terasa, paluba, dnevni boravak na otvorenom. Livadu promatraju kao mjesto koje će podsvijest pamtiti kao “pozitivan komadić svemira“. Navode: “Arhitektonski postulati na kojima se zasniva oblikovanje ove zgrade proizašli su iz njenog prirodnog okruženja i njene namjene. Okruženje smo shvatili kao prilično ‘djelomično nepovoljno’ pa smo pokušali stvoriti mikrosvijet u kojem će djeca moći osjetiti da ne mora sve oko njih biti prosječno, s nadom da taj osjećaj ponesu kroz život.”

Siromaštvo, prenapučenost i AIDS - U Južnoj Africi obavezno školovanje za sve u dobi između 7 i 16 godina uvedeno je tek 1996. godine kao zakon o osnovnoj edukaciji. I danas je razlika među rasama evidentna i na mnogim su mjestima učenici odvojeni, podaci su koji su poslužili Astrid Dahmen,Walter Prenner i ./studio 3 i kao polazište za školu u Kliptownu pokraj Johannesburga. Svaki dan djeca dolaze u prenatrpane učionice iz različitih krajeva, a neki su udaljeni i 48 kilometara. Mnogi su siročad koja boluje od AIDS-a, a u osnovno obrazovanje osim osnovnih lekcija ubraja se i učenje o zaštiti od AIDS-a. Austrijski arhitekti navode: “ Ovaj projekt smatramo «školjkom» koja je u stanju reagirati na te različite potrebe i pokušava biti dom ovom obrazovnom procesu te odraz nove samospoznaje. S druge strane, ovaj projekt predstavlja predmet ili «objekt» obrazovnih procesa“

Prividan nestanak urbanističkog planiranja i nedostatak jedinstvene ideje o gradu znači veliku odgovornost za arhitektonsku struku, posebice u smislu oblikovanja javnih institucija

     Odakle potječu korijeni naših predodžbi o javnim institucijama i njihovoj ulozi u oblikovanju javnog prostora? Jednu takvu ustaljenu predodžbu možemo pronaći na karti Vječnoga grada Giambattiste Nollija iz 1748. Na Nollijevoj karti Rim je definiran dvojako, kao neprekinuti javni prostor unutrašnjosti crkava, trgova i ulica, dok s druge strane imamo gusto sagrađene privatne stambene i trgovačke zgrade. Ovakvo čitanje javnih prostora i privatnih zgrada u Rimu na način 18. stoljeća utjecalo je na projekte modernizacije glavnih gradova novih nacionalnih država u 19. stoljeću. Tako je, primjerice, i u Parizu i u Beču prostorna logika Versaillesa i Schönbrunna – logika parkova, širokih avenija i slobodnostojećih spomenika – uklopljena u postojeće urbano tkivo staroga gradskog središta. Ova politička predodžba o javnom prostoru, utemeljena na čitanju Rima unatrag na Nollijev način i naknadnom uređenju Pariza i Beča, kombinirana je s ekonomskom logikom parcelizacije u razvoju „Regulacijskog plana“ – prvog oruđa modernog urbanističkog planiranja u srednjoj Europi. Ova novina i pojava nove znanstvene discipline – urbanizma – oslobodila je arhitektonsku struku odgovornosti, ali velikim dijelom i nadležnosti za izgradnju grada.

      Kako je arhitektonska struka reagirala na slabljenje svoje uloge? Camillo Sitte se s estetskog stajališta usprotivio Regulacijskom planu i vizuri grada koju je taj plan stvorio. Nazvao ga je „turobnim sustavom blokovske gradnje“ (1899.). Kako mu je bilo jasno da ne može ugroziti novi brak između koncepcije javnog prostora, svojstvene modernim nacionalnim , i sve većeg interesa srednje klase za špekulacijom nekretninama, što je regulacijski plan trebao kontrolirati, ali ne i iskorijeniti, Sitte se nadao da će barem oblikovanje tog novog političkog i ekonomskog prostora pronaći poticaj u organskom urbanom obliku prošlosti na način da se javni spomenici uklope među privatne građevine i da se stvore raznoliki javni prostori. Dva desetljeća kasnije Le Corbusier je ponudio drugačiji odgovor na smanjenu ulogu arhitekata u urbanističkom oblikovanju, ustrajući na mogućnosti da arhitekti oblikuju gradove kao velike arhitektonske cjeline, te na razrješenju dualizma između javnog prostora i spomenika postavljenih „poput torte na pladanj“ (da se poslužimo Sitteovim rječnikom) i privatnih zgrada u korist koncepcije grada koji bi sam po sebi bio park, a poslovni tornjevi i stambene zgrade slobodno bi plutali po njemu (Suvremeni grad za tri milijuna stanovnika, 1922.). Poput baroknih planova Pariza i Rima 16. stoljeća, i ovim modernim urbanističkim idejama trebalo bi za financiranje i održavanje jako središnje političko državno tijelo, što je u modernom kapitalističkom kontekstu nemoguće.

      Danas bi aksonometrija na omotu knjige Made in Tokyo (iz 2001.) ateljea Bow Wow mogla poslužiti kao Nollina karta grada razvijenog kapitalizma. Jasna granica između javnog prostora i privatnih građevina je nestala. Nestao je i interes države za davanje karaktera javnom prostoru, koji je prepušten raznim privatnim čimbenicima globalne ekonomije.

      Što je ostalo? Urbanu površinu određuju fizička infrastruktura i apstraktne granice vlasništva, a zakoni kojima se štiti javna sigurnost također sprječavaju svaki fizički kontakt između različitih parcela. Dok u stvarnosti ovaj potencijalno heterogeni zbir samoorganiziranih čimbenika obično rezultira homogenim krajolikom, sintetski Tokio ateljea Bow Wow optimistično predlaže da se umjesto pojmova javnog i privatnog prostora ili plana svaki urbani čimbenik mora odlučiti do kojeg će stupnja svaka intervencija aktivno sudjelovati u stvaranju urbanog prostora, te na koji će način svaki sagrađeni objekt ispuniti urbanističku funkciju arhitekture.

      Stanje prototipa koje nam nudi čitanje suvremenog Tokija na način ateljea Bow Wow možda i nije bitno različito od statusa quo u hrvatskom urbanom kontekstu od početka 20. stoljeća. U nedostatku jakog lokalnog političkog tijela, snažnih ekonomskih čimbenika ili definiranog teorijskog diskursa, zagrebački arhitekti već neko vrijeme djeluju bez središnje definirane ideje o „gradu“. Zapravo su neke od najmanje uspjelih zgrada u Zagrebu možda projektirane pod pretpostavkom da se ustalila nova urbana paradigma koja je oslobodila arhitekturu njezine urbanističke funkcije izgradnje grada.

      Jedan od najjasnijih primjera urbanističke funkcije javnih zgrada u oblikovanju javnog prostora je kompleks Sv. Blaža koji je inicirao Viktor Kovačić. Regulatornom osnovom iz 1887. predložena je reprezentativna avenija (Prilaz) koja će povezivati buduću lokaciju Hrvatskog narodnog kazališta s upravnom zgradom Rudolfovih vojarni. Crkva sv. Blaža predložena je kao samostojeći objekt smješten na pola puta između kazališta i vojarni na malom šesterokutnom trgu. Definiranje osnovne mase i fasade građevine prepušteno je arhitektu. Prošlo je 20 godina prije nego što je Viktor Kovačić pobijedio na jednom od prvih javnih arhitektonskih natječaja u Hrvatskoj zahvaljujući shemi koja je aktivno preoblikovala urbanu supstancu. Umjesto da se osloni na simboličan, no gotovo neupotrebljiv trg, koji je predložen Regulatornom osnovom, Kovačić je preorijentirao volumen crkve prema geometriji bloka, usidrio ga u gradsku supstancu i dovoljno odmaknuo da se dobije širi javni prostor, te da se izbjegne dominantnost vojarni. Premda je samo dio projekta izveden prema originalnoj zamisli, ova pragmatična shema ostavila je jasno i otvoreno dovoljno smjernica za niz intervencija. Prvu je izveo Marijan Haberle, koji je dovršio župni dvor i dodao projektu još jedan malen urbani prostor, dok su Planić i drugi arhitekti trebali artikulirati Kovačićev Prolaz u Kordunsku ulicu.

      Dok je Kovačićev kompleks Sv. Blaža aktivno preispitao dominantan urbani model, sljedeći primjer urbanističke funkcije javnih zgrada – Zemljakove međuratne osnovne škole – nisu samo poduprle tu građevinsku praksu, nego su nagovijestile noviju i fleksibilniju koncepciju grada. Prva u tom nizu osnovnih škola smještena je na Selskoj cesti. Slično Kovačićevu projektu, urbanistička funkcija zgrade poslužila je kao prethodnica i organizirala specifične sadržaje osnovne škole, dječjeg vrtića i projektne dvorane namijenjene obrazovanju odraslih (Planić, 1932.). Kao i u slučaju Sv. Blaža, otvoren je prostor izgrađen, a arhitektonski objekti i volumen cijelog kompleksa definirani su položajem četiri niza jablana. Zemljakov projekt nadmašio je kompleks Sv. Blaža, jer je poslužio kao urbani katalizator izgradnje ovog dijela Trešnjevke otprilike duž granica, predloženih u tekstu Strižićeva natječajnog rada za Regulatornu osnovu Zagreba iz 1930. (Planić, 1932.), u kojem se založio da se višenamjenski društveni centri, povezani s mrežom manjih zelenih površina, staza i malih vrtova koriste više strateški kako bi se izbjegla inače kaotična situacija na zagrebačkoj periferiji. (Vidi građevinske zahvate oko škole 1923., 1944., 1958. i 1998.).

      Jedan od najradikalnijih i najproročanskijih eksperimenata s urbanističkom funkcijom javne institucije dogodio se između 1957. i 1963., kada su pouke stečene iz hibridnog identiteta Zagrebačkog velesajma kao trgovačke, političke, društvene i kulturne institucije prenesene na Novi Zagreb i Donji grad u obliku niza robnih kuća koje su građanina-radnika pretvorile u građanina-potrošača. Razvijajući Zemljakovu raniju koncepciju grada kao mreže decentraliziranih čvorišta, te robne kuće, od kojih su brojne radile u sklopu franšize Name, obogatile su nove oblike kupnje raznim kulturnim aktivnostima poput modnih revija, koje su dovele javni prostor u te zgrade, kao i intervencijama umjetnika poput Vladimira Bonačića, koji je iskoristio gole fasade tih zgrada kao pozadinu za nove vrste javne umjetnosti u gradu. Valja napomenuti da je gotovo pola stoljeća kasnije, nakon dugog i iscrpnog istraživanja „šopinga“ na Harvard's Graduate School of Design, Rem Koolhaas reprogramiranjem Pradina dućana u New Yorku, odnosno kombinacijom šopinga i različitih kulturnih događaja, nagovijestio stvaranje novog tipa javne institucije.

      Neke od najzanimljivijih novih koncepcija urbane funkcije javnih institucija događaju se u slabo urbaniziranim područjima zagrebačke periferije i u manjim hrvatskim gradovima, gdje je teško uspostaviti ili razabrati jasnu prostornu logiku grada 19. stoljeća s njegovim dualitetom javnih objekata i privatnog zemljišta. Jedan od jasnih primjera je projekt Hrvoja Njirića za vrtić u Retkovcu. Aktivna urbana funkcija projekta jasno je zacrtana u oblikovanju zgrade kao mase, čime se ona odmiče od ulice, ne da bi se tamo stvorio javni prostor, već da bi se zgrada odmakla od sjene koju baca obližnji stambeni blok i od buke glavne prometnice. Sa stražnje strane volumen je zaokrenut prema gore, omeđujući zemljište i istodobno stvarajući prostor za igralište. Urbana funkcija ove sheme nastavlja se razvijati kroz niz vrtićkih prostorija, koje se isprepliću s umjetnim krajolikom zelenih dvorišta, a ona pak vode do krova nad uzdignutom pločom. Višenamjenska prostorija omogućava reprogramiranje zgrade u centar društvenog života za roditelje ove djece.

      Drugi projekt koji predlaže novi smjer u koncepciji urbane funkcije javnih zgrada je projekt gimnazije i sportske dvorane u Koprivnici, koji je osmislio Studio Up. Ovaj projekt funkcionalno artikulira prostore za sport i učenje kao jasne volumene samo zato da njihove granice obavije i učini nejasnima uz pomoć labavo učvršćene ovojnice od Lexan ploča. Na taj način nastaju različiti ograđeni polujavni i javni prostori, od kojih je najdinamičnija tzv. ulica, odnosno troetažno trodimenzionalno hiperurbano društveno okupljalište mladih Koprivničana. Veličina sportskih dvorana, koje podupiru fleksibilne prostore, kao i odlična akustika pružaju idealnu mogućnost reprogramiranja, što je i dokazao nedavni koncert Gibbonija i Olivera, održan u tom prostoru na Dan grada. Ukratko, ovaj je projekt prije svega trodimenzionalni javni prostor, a tek onda škola i sportska dvorana.

      Što nam govore ovi projekti? Da javni prostor, kao i javne zgrade, ne može biti samo planiran – mora biti izgrađen, te da škole, vrtići i drugi javni sadržaji sami po sebi ne predstavljaju javne zgrade. I na kraju, umjesto razmišljanja o tipičnoj javnosti ili tipičnom javnom prostoru, korisnije je razmišljati imajući u vidu različite korisnike kao i činjenicu da svaki arhitektonski projekt mora imati jasnu predodžbu o svojoj urbanoj zadaći kako bi bio u stanju oblikovati javni prostor, bez obzira na ograničenosti parcele. Prividan nestanak urbanističkog planiranja i nedostatak jedinstvene ideje o gradu znači veliku odgovornost za arhitektonsku struku, posebice u smislu oblikovanja javnih institucija.