|
|
|
|
1: 100 000
l
|
|
|
|
Razgovarajući u vrtu carske palače (nedvojbeno, u centru) o Nevidljivim gradovima , Kublaj kan i Marko Polo morali su zaključiti da mapu orijentalnog carstva nikako nije moguće iscrtati u mjerilu 1 : 1. Osim svekolike složenosti nebrojenih (nevidljivih) gradova, koja bi i sama bila dovoljan preduvjet takve nemogućnosti, tu je i prostor između njih. Gradovi i taj prostor između (koji čine putevi, ostala infrastruktura, obrađena i neobrađena priroda, kojekakve naseobine, dakle sve ono što nije grad) čine više ili manje nepoznat teritorij kojim gospodare teritorijalne dinamike; složene relacije s uključenim bezbrojnim varijablama koje zato što su bezbrojne nikad neće biti moguće potpuno kontrolirati. Atlasi Velikog Kana prikazuju sve (poznatu formu carstva) i ne prikazuju ništa (promiču im upravo te složene relacije).
Priča Itala Calvina lijepo opisuje nemogućnost potpune kontrole (teritorijalnih dinamika), a time i potpune realizacije (paradigmi), svojstvenu apstraktnim, racionaliziranim, generalnim, top-down (teritorijalnim) strategijama. Razmotrimo li razvoj europskog teritorija posljednjih dvije, tri stotine godina, primijetit ćemo da koeficijent nemogućnosti kontrole/realizacije (nazovimo to tako) kronološki eksponencijalno raste. Što smo bliže sadašnjosti, provođenje "velikih" (baroknih, klasicističkih, modernih) arhitektura grada uspijeva samo djelomično. U sličnom smislu, primjećujemo i dvojbenosti suvremene kontinentalne (integracijske) arhitekture.
Na jednom od svojih Putovanja s lososom , Umberto Eco posjetio je neki nordijski otok (nedvojbeno, daleku periferiju) na kome živi narod Bonga. Njihova je posebnost; narodni običaj; tradicija; da svaku stvar i događaj moraju opisivati i pojašnjavati. Drugim riječima, oni svemu oko sebe moraju dati neko ime; svaku mapu nacrtati upravo u mjerilu 1 : 1. Najzanimljivije je da Bonge ne žele ostati izolirani na svom otoku sa svojim običajima. Štoviše, oni namjeravaju osvojiti svijet. Kako je pisac primijetio po povratku kući, kad je upalio televizor, oni u tome i uspijevaju, što u društvu spektakla u kome su slike osvojile karakter stvarnosti i nije neko čudo.
Privrženost Bonga njihovoj posebnosti i njihov uspjeh u osvajanju svijeta dokazuju vitalnost konkretnih – često vođenih iracionalnim motivima, ali fokusiranih – bottom-up (teritorijalnih) taktika.
U posljednjih dvadesetak godina, hrvatski teritorij zahvaćen je dubinskim (političkim, ekonomskim, vlasničkim, društvenim i fizičkim, u smislu njegove konzumacije) promjenama, na koje tranzicijski (opet politički, ekonomski, vlasnički, društveni i fizičko-planerski) sustavi nisu bili i još nisu potpuno spremni. Da se ove teritorijalne dinamike nisu u većoj mjeri fizički manifestirale u smislu (ireverzibilne) transformacije teritorija, pored podkapacitiranosti sustava, pridonijela je (na sreću ili na žalost?) i entropija bezbrojnih, partikularnih, često i sasvim neartikuliranih inicijativa odozdo i odozgo.
U velikom (kontinentalnom) mjerilu, integracijski procesi manifestiraju se kroz svojevrsnu teritorijalnu imploziju; uvjetovanu razvojem sve demokratičnijih transportnih i komunikacijskih infrastruktura. U dnevnom, ljudskom mjerilu, isti ti procesi dovode do očite urbane eksplozije. Zanimljivo, njezini preduvjeti su isti, njezino mjerilo različito, a "smjer" procesa obratan. I odozgo i odozdo, razlike između onog dijela teritorija koji jest grad i onoga koji to nije, nestaju. Štoviše, "jest grad" (trg, katedrala, vijećnica) i "nije grad" (netaknuta priroda, selo) nastavljaju postojati samo u izdvojenim, zaštićenim područjima kao svojevrsni tematski parkovi; ne-mjesta po svojoj definiciji. Tako o doživljaju fizičke stvarnosti oko nas ne govorimo više kao o "socijalnom i antropološkom iskustvu", nego kao o neposrednoj ili posredovanoj "iščezavajućoj sekvenci slika" (kroz prozor automobila, aviona, broda, sa stranica magazina, s televizijskog ili kompjutorskog ekrana).
Zašto onda u arhitektonskom magazinu govoriti o teritorijalnim dinamikama (i arhitekturi); ne u uskom (1 : 1), nego u širokom mjerilu (1 : 100 000)? Zašto pritom arhitekturu više nije dovoljno promatrati na geografskoj razini; kao "operativni instrument za različite dimenzijske razine", a pejzaž kao "relacijsko sredstvo prirode prema kulturi... pet godina za osvojiti polder ili kolonizirati pustinju" ?
Zato što se teritorijalne dinamike u svim mjerilima odvijaju dosad neviđenom brzinom... pet godina dok se podigne razina mora. "Nastaje novi svijet... koji bi mogao biti zastrašujući i trebalo bi ga izbjeći." U projektiranju arhitekture budućnosti, koja je "vizija distopije iz noćne more jednako koliko i san o savršenosti" , razumijevanje teritorija sa svim njegovim višestrukim aspektima stvarnosti, kao relacijskog sredstva društva prema arhitekturi, moglo bi biti od velike koristi.
Krunoslav Ivanišin
ILUSTRACIJA:
Custom- made territory:
"bottom-up" teritorijalna taktika: jedna hrvatska i jedna slovenska općina na rijeci Kupi (koja je i prirodna ljepota i schengenska granica) namjeravaju svoj turistički proizvod temeljiti na bogatstvu "vitalnim silama"; geomantijskim točkama raspoređenima s obje strane rijeke. |
| |
|
| |
|
| povratak na vrh::ispis
|
 |
|
|
|
|
|
|
))