|
|
|
|
Geni kameni
l
|
|
|
|
Emil Šverko i Gorana Banić
Geni kameni
U poplavi površnog preslikavanja arhitekture s jednog na drugi kraj ovog, svakim danom sve manjeg svijeta, u vremenu u kojem svjetonazorom postaje sumanuto trošenje, efemernost i svekoliko bezličje, svraćamo pogled na jednu rafiniranu arhitektonsku minijaturu koja ne želi biti talac takvog svjetonazora, koja pronosi vrijednosti jedne osebujne kulture i koja rječito sublimira jedan genius loci.
Svratimo, dakle, pogled na zavjetnu crkvu Hrvatskih mučenika u Čavoglavama Emila Šverka i Gorane Banić, na malo arhitektonsko zdanje koje ponovo potvrđuje našu iskonsku kulturnu i esencijalnu pripadnost kamenu, naše «gene kamene».*
Međutim, ovdje se ne radi samo o genetskim fenomenima, kojima smo danas toliko zaokupljeni. Ova storija vodi nas u tajnovita područja duhovnosti.
Kao što ćemo, čuvši iznenadno meketanje jaganjca na Petrovu polju, uzdrhtati u trenutku spoznaje da smo nekoć, u prethodnom životu, bili pastiri, tako ćemo pred kamenitom crkvicom u Čavoglavama osjetiti uzbuđenje trenutkom spoznaje da smo pred ovovremenom reinkarnacijom sakralne arhitekture iz vremena našeg primarnog kršćanstva.
Tom doživljaju, pokraj semantičke jasnoće arhitektonskog znaka, majstorski deriviranog iz naše sakralne baštine, pridonosi najviše materijalna komponenta zdanja isklesanog u «živcu kamenu».
Stereotomnost korpusa crkve i zvonika koji se doima poput skulpture izrezbarene u kamenom masivu otkriva, u diskretnom smicanju zidnih slojeva pokazanih u otvoru portala, da se radi tek o kamenoj kori. zato su otvori naprosto ukrojeni u teksturu kamenog sloga, bez namjere da oponašaju tektoniku nosivog zida. Ta diskretna, ali značajna gesta nesumnjivi je doprinos suvremenosti interpretacije kamenog oplošja, koje se samo površnim gledanjem može učiniti arhaičnim.
Bezlična vapnenačka supstancija zatečena «in situ» biva, vjekovima istim postupkom ručnog klesanja, pretočena u suvremeno artikuliran arhitektonski znak, koji u nama izaziva osjećaj pripadnosti, prihvaćanja i dubinskog poistovjećivanja. Zato ova crkvica po svom značenju za hrvatsku arhitekturu, ali i za kulturu općenito nadilazi značaj paradigme.
Naime, «živac kamen» ugrađen u zidove ove male zgrade manifestno se suprotstavlja jednoobraznosti globalne arhitekture i poručuje da je još uvijek moguće ustrajati na vlastitom identitetu, na pripadnosti jednom mjestu i jednoj kulturi i pritom biti suvremen.
Zavjetna crkvica u Čavoglavama stoga predstavlja veliki doprinos nastojanju da se u našem neurotičnom tranzicijskom šušuru ta velika i značajna poruka još jače čuje.
NIKOLA BAŠIĆ
* Tekst je izveden iz prigodnog obrazloženja za dodjelu nagrade «Kamen u arhitekturi» u Pučišćima 18. 5. 2007. god
|
| |
|
| |
|
| povratak na vrh::ispis
|
 |
|
|
|
|
|
|
