Toni Bešlić
____________________________________________________
Hypo Alpe Adria banka, Zagreb, 2001. –
Autor: Thom Mayne, Santa Monica, Kalifornija, SAD
Projektant: Tehnozone d. o. o., Zagreb
                   Robert Somek+
                   Miljenko Hanžek
                   Andrej Kos

Obujam posla koji uvelike nadmašuje lokalne granice omogućuje Hypo Alpe Adria banci iz austrijskog Klagenfurta da svoje aktivnosti proširi i na prostor Hrvatske, Slovenije i talijanske Friulije. Za stvaranje prepoznatljivog imidža svog glavnog sjedišta, banka je angažirala američkog arhitekta Thoma Maynea, čija zgrada u Klagenfurtu dovršena 2002. predstavlja novum u oblikovanju uredskih i bankarskih građevina. Thom Mayne već je otprije razvio vlastitu filozofiju razrade projekata velikog mjerila, pa mu banka povjerava i posao za podružnicu u Zagrebu. Premda se zagrebački projekt u gradskoj četvrti Trnje ne izvodi u potpunosti prema arhitektovoj zamisli, zadržao je ipak sve glavne crte i obilježja izvornog projekta. Prvobitna je Mayneova zamisao bila preskupa i neracionalna za naručitelja. Brojne pasarele koje su trebale spajati pojedine zgrade kao simulacije smjerova starih ulica i parcela znatno su povećale financijski proračun. Zatim, mnogi međusobni prodori unutar volumena trebali su prema projektu ostati šuplji, a sada se tijekom izvedbe popunjavaju, dok se kosi smjerovi pojedinih krila zgrada malo ispravljaju kako bi izvedba bila jeftinija i kako bi se zgrada statički stabilizirala s obzirom na činjenicu da se Zagreb nalazi na potresnom području. Thom Mayne ostao je pomalo razočaran, jer je bio uvjerenja da banci prodaje i imidž, a ne samo funkciju. Prema Mayneu, banka je, kada ga je angažirala kao svoga arhitekta, trebala biti svjesna te činjenice.

Cijeli je kompleks trenutačno u gradnji, a njegov se potpuni dovršetak očekuje 2006. Idejno rješenje projekta iz 2001. razrađuje zagrebački arhitektonski ured Tehnozone, kojem se poslije pridružuju i bečki arhitekti iz tvrtke Moser Architekten.

Zgrade su prilagođene konkretnoj lokaciji i uvjetima Trnja, iako sadrže neke od arhitektovih omiljenih tema sada iskorištenih u novom kontekstu. Trnje, četvrt smještena tik uz središnju gradsku zonu južno od željezničke pruge i nekadašnja “prva” periferija, danas sve brže mijenja strukturu. Do konca Drugoga svjetskog rata to je prostor isprepletenih, krivudavih i preuskih ulica gdje se jedva mogu mimoići dva vozila. Riječju, radničko predgrađe niska komunalnog standarda. Prvi pokušaji njegova sređivanja sežu u 19. stoljeće, kada se Regulacijskim planom predviđa produžetak oktogonalne urbane matrice devetnaestog stoljeća Donjeg grada u smjeru juga, prema rijeci Savi.

Ni urbanistički plan iz 1936. ne prihvaća postojeću substandardnu izgradnju i parcelaciju s nepravilnim smjerovima ulica. U planu je sasvim nova urbana matrica pravilno organizirana rastera gradskih ulica i blokova. Nakon Drugoga svjetskog rata radikalno nova ideologija donosi i nova pravila igre što brutalno prekidaju prirodni rast gradskoga prostora. Sa svrhom potpuna uklanjanja periferijske niske izgradnje između Glavnog željezničkog kolodvora i rijeke Save, tada počinje preobražaj cijelog Trnja. S druge, pak, strane istodobno se “preskaču” cijeli dijelovi periferijske strukture, a nove se stambene kuće podižu na praznim livadama rubnih gradskih područja. Počinje i izgradnja potpuno novog dijela grada na desnoj obali rijeke Save, a da se prije toga nije uredilo veliko međupodručje Trnja. To se ostavlja za buduća vremena pa je tako i danas, šezdeset godina kasnije, taj prostor nedovršen. Isprva se Trnje uređuje prema načelima Atenske povelje. Gotovo haussmannovskim zahvatom postavljaju se dvije široke ulice u smjeru istok-zapad – Vukovarska i Slavonska. U skladu s onda aktualnom funkcionalističkom doktrinom, uz široku se Vukovarsku ulicu postavljaju velike stambene i uredske zgrade okružene prostranim zelenim plohama. Istodobno, primjerice, širina tramvajskih stajališta u istoj ulici ostaje nedopustivo skromnih dimenzija, tako da su danas za dnevnih migracijskih gužvi ljudi prisiljeni koračati kolnikom. Od sama se početka ne percipira važnost rješavanja javnoga gradskog prometa, a posljedice toga osjećaju se i danas.

U kasnijim godinama za Trnje se izrađuje još nekoliko urbanističkih planova s novim senzibilitetom za uređenje grada. Plan iz 1986. mijenja dotadašnje nazore o potpunom rušenju periferijske izgradnje, prihvaća se koncepcija postupne urbane obnove. Dugogodišnja planska mimoilaženja u odnosu na mogući razvitak prostora Trnja – zamišljena kao budući središnji gradski prostor, pridonijeli su činjenici da je svaki urbanistički plan ostao samo fragmentarno realiziran. Unatoč raznim okolnostima, glavni je uzrok tomu ipak bilo nerazvijeno i nesposobno gospodarstvo pa tako želje nisu bile u skladu s objektivnim mogućnostima. Zato se i dogodilo da je nekadašnja oronula periferija samo djelomično srušena, a između novih zgrada ostali su džepovi derutnih potleušica. Već pola stoljeća stanovnici toga područja iščekuju rušenje i preseljenje na nove lokacije, mnogi se još i danas peru kod rodbine jer uopće nemaju vlastitih kupaonica.

U devedesetim, pak, godinama dvadesetog stoljeća ponovnom promjenom političko-gospodarskih odnosa i reprivatizacijom preostala usitnjena parcelacija postaje izuzetno aktualna podloga za podizanje manjih višestambenih zgrada. Naime, u početnoj fazi kapitalizma financijski mladi poduzetnici još ne raspolažu s dovoljno novca za veće zadatke, pa im male parcele postaju primamljive za brzu i dobru zaradu. Država također nema novca, ali ni volje da objedini i uredi, odnosno poveća parcele kako bi se na njima mogle graditi kuće primjerene velikom gradu. Dakako, pitanja pravne sigurnosti i kreditnih pogodnosti nezaobilazni su činitelji u formuliranju urbanog okvira. Stari su zakoni i propisi odbačeni, a novi još nisu zaživjeli. Namjerno stvoren pravni vakuum pruža idealne uvjete pojedincima da rade što hoće. Takozvani urbanizam parcele, kojemu pogoduje nepostojanje adekvatnih urbanističkih planova, fokusiran je samo na zadovoljavanje potreba čestice bez sagledavanja njihovih širih međusobnih utjecaja. Izgrađuju se prevelike stambene kuće ispotprosječne arhitekture, nalickane jeftinim populističkim kičem.

 Umjesto da se prihvate ozbiljna posla i krenu uređivati i dovršavati grad, političari u borbi za jeftine političke bodove pokušavaju organizirati socijalnu stambenu izgradnju daleko izvan grada, pa tako i na raznim svinjogojskim farmama. Tako danas na području Trnja prevladava fragmentarnost, neuređenost pa i zapuštenost cijeloga područja. Dakle, splet starog i novog, neuvjerljivih kolaža, neshvaćenih i nezavršenih koncepcija prostorni je okvir u kojem nastaje projekt Hypo Alpe Adria banke.

Thom Mayne uvjerljivo i logično razvija svoju misao u kontekstu urbanog i arhitektonskog definiranja zadatka. To je kuća dijaloga, ali istodobno i snažna autorska gesta. Ona uzima u obzir postojeće parametre – razmrvljenu periferijsku matricu i nedorečeni ortogonalni raster velikog mjerila. Inteligentno uobličavanje prostorno-tektonskih silnica, kako u unutarnjoj strukturi tako i u odnosu prema gradu, glavna je odlika Mayneova projekta; sažimanje dijelova strukture Trnja u nestajanju, što uključuje naslijeđene odnose ulica, pješačkih tokova i parcelacija s pravokutnom mrežom novih i projektiranih cesta. Mayneove su zgrade međusobno organizirane u isprepletenu i zaokruženu cjelinu, a detekcijom skrivenih potencijala matrice riječi-kuće lako se i uvjerljivo postavljaju u rečenicu-strukturu.

Sličan su pristup u rješavanju zadataka prije nekoliko godina, također u Trnju, pokazali i Vinko Penezić i Krešimir Rogina projektom za Pastoralno središte sv. Male Terezije. Oni se u odnosu prema susjednoj krupnoj izgradnji koriste još i inverzijom; malim mjerilom stvaraju prepoznatljivi akcent u prostoru.

Dominantni dio cijeloga kompleksa dugačak je blok paralelan sa Slavonskom avenijom, u kojem se nalaze uredi Hypo banke. Njega probadaju tri niža, koso okomita volumena usmjerena prema simboličkim gradskim točkama – Medvedgradu, crkvi sv. Marka i Katedrali. Prepletanje, pretapanje i interpenetracija volumena diferencira urbani prostor privlačnim sekvencijama što trebaju generirati identitet i prepoznatljivost, u jednom okolišu koji se tek sâm treba pronaći. Ovdje ne nastaje samo kuća, nego takorekuć malo susjedstvo. Novonastali trgovi, ulice i prolazi unutar kompleksa slobodom infiltracije bez površna estetiziranja reinterpretiraju oblikovne različitosti povijesnoga gradskog bloka, stvarajući pritom i kritičnu gustoću jednog od važnih momenata urbaniteta. Svaki je dio kompleksa likovno određen – od uokvirivanja cjeline do definiranja pojedinih uglova.

Centar Hypo Alpe Adria banke sastoji se od uredskih prostorija same banke, prostora za iznajmljivanje, zgrade za stanovanje menadžera, dječjeg vrtića, višenamjenske dvorane za seminare, kongrese i prezentacije, fitness-kluba, restauracije i trgovina. Tlocrt je organiziran tako da ispunjava korisnikove potrebe za podjelom, prilagodljivošću i djelotvornošću. Komercijalne se pak usluge grupiraju oko unutarnjega trga usklađenih intimnih proporcija. Način okupljanja volumena i prostornih planova, doziranje njihove prisutnosti u stvaranju grupne dinamike, podcrtano suspregnutom kolorističkom podlogom, izdvaja kompleks banke od statične arhitekture susjedstva. Fasadna obloga čistih i jasnih sivih eternit-ploča naizmjenično se prekida prozorskim otvorima i staklenim trakama.

Vertikalno, pak, ritmiziranje bloka doprinosi vizualnoj raznolikosti percipiranog slijeda pojedinih kuća u povijesnom bloku. Oštro iscrtane fasade ne iscrpljuje kratkotrajna dopadna vizualizacija i grafička obrada, nego se plastični i ekspresivni izraz gotovo organički prilagođava situaciji.

Mayneov projekt, između ostaloga, u zagrebačkom kontekstu vraća ozbiljnost i preciznost izraza uredskim i hotelskim zgradama. Recentne su zagrebačke realizacije još opterećene jeftinom i površnom narativnom patetikom ili pogrešno shvaćenom tehničko-inženjerskom estetikom. A kao katalizator nesvagdašnjeg sinkopnog paralelizma upozorava na značenje dijaloga u razvoju grada, kloneći se pri tome repetitivne praznine stvari.

Ivo Maroević
___________________________________________________________________

Problem odnosa arhitekture i infrastrukture postaje sve izraženiji u aktualnoj hrvatskoj arhitekturi, posebice u Zagrebu. Taj se odnos može čitati na razini arhitekture u gradu, tj. u odnosu arhitekture i gradske infrastrukture, i na razini arhitekture kao oblikovane građevine, tj. u odnosu oblikovanja i funkcije građevine, na jednoj strani, i infrastrukture koju ona sadrži na drugoj strani. Taj problem postaje sve očitiji kad znamo da se u posljednjih petnaestak godina urbanizam grada praktički sveo na građevnu parcelu, da je u urbanističko planiranje uveden detaljni urbanistički plan koji često zamjenjuje lokacijsku dozvolu i bavi se najužim okruženjem potencijalne građevine. Istodobno, zahtjevi kojima se traži sve kvalitetnije funkcioniranje novih građevina (čitaj nove arhitekture) postavljaju često nerješive zadaće pred arhitekte projektante, pa ih tada, umjesto njih, rješavaju inženjeri drugih struka poput strojarstva, elektrike ili građevine. Školovanje koje bi arhitekta osposobilo za grupni ili timski rad očito je nedostatno, tako da oblikovanje arhitekture, kojom se pretežito bave arhitekti, dobiva znakovite ožiljke neke druge estetike, koju nehotice provode inženjeri drugih struka, rješavajući vlastite probleme. Tako se na zgradama uz rukopis arhitekta može očitati i onaj strojara, građevinara ili električara. Postupno, zgrada prestaje biti cjelina i postaje zbroj različitih inputa, koji često rezultiraju, da se metaforički izrazim, nakaznim rakom oblika.

Krenimo od definicija. Arhitektura je „umjetnost projektiranja gradnje i umjetničkog oblikovanja zgrada“, a infrastruktura je „podloga, podgradnja uopće, a osobito... nekog visoko razvijenog pothvata“ (iz Klaićeva Velikog rječnika stranih riječi). Namjerno sam uzeo najopćenitije definicije obaju termina, kako bi širina primjene bila najveća. Svrha je, međutim, uočiti da je infrastruktura na svoj način i podloga arhitekture; urbana infrastruktura njezine urbane fizionomije, a infrastruktura građevine onih nevidljivih i složenih sustava koji omogućuju normalno funkcioniranje građevine. Međusobne su ovisnosti nedvojbene. Netko se može zapitati, kako ja, kao povjesničar umjetnosti, arhitekture i gradogradnje, smijem o tome govoriti, kad nemam dovoljno znanja. To je točno, ali to dopušta i drugi kut gledanja, doživljavanja arhitekture kao oblikovane strukture same u sebi i kao prostorni volumen, koji oblikuje fizionomiju ulice, trga i grada kao cjeline. Tada se odnosi znanja i neznanja gube, a ostaje tek dojam, slika i funkcija, u doživljaju građevine i grada. Integriranim znanjem u oblikovanju građevine i grada trebalo bi uskladiti oblik i funkciju, kako funkcija ne bi degradirala oblik i kako oblik ne bi ugrožavao funkciju. Kako je to u Zagrebu danas?

Posegnut ću za nekoliko evidentnih primjera, koje svatko može uočiti i doživjeti. Krenimo s prometnom infrastrukturom, koja bi trebala pratiti svaku veliku izgradnju. Zadržimo se na središnjem južnom dijelu Zagreba, između željezničke pruge i Save. Izdvojit ću tri građevine, s tri različita problema.

Najprije spomenimo kontroverzni Turkulinov Hoto Tower na Savskoj cesti, koji je smješten uza samu željezničku prugu, kao pandan Ciboninu tornju. Kao arhitektura je prihvatljiv, čak ima određenih zanimljivih naglasaka. Međutim, apsolutno nadilazi mogućnosti prometne infrastrukture koja bi ga trebala opsluživati. Savska cesta je na tome mjestu usko grlo zagrebačkog prometa. Taj toranj veže svoju podzemnu garažu direktno na Savsku cestu, koristeći se mogućim semaforom, koji bi prekinuo tijek prometa u pravcu sjever-jug. S juga nema pristupa. Otvaranje prema budućoj Šarengradskoj, koja bi već jednom trebala olakšati promet Savskom cestom, nije izvedeno jer se trebalo probiti kroz željeznički nasip. Šarengradska, pak, nema izvedbeno prometno rješenje kojim bi se moglo predvidjeti spoj tog tornja s njezinim tokom. Dakle, izvedeni visoki poslovni toranj, koji privlači, a ubuduće će još više privlačiti dolazni i odlazni promet, nema primjerenu prometnu infrastrukturu, koja bi podržavala njegov sadržaj. Nesporazum, u začetku urbanističkog odobravanja gradnje na navedenoj lokaciji.

Drugi je primjer izgradnja Kordićeva i eventualno Mamićeva nebodera uz Vukovarsku, a na južnom utoku Ul. Ivana Lučića (zvane Sveučilišna aleja), prema projektu Marijana Hržića. Podloga za izgradnju je bio Detaljni plan, koji se bavio samo parcelom navedenih nebodera. U budućnosti se predviđa proširenje Lučićeve, a zanemaruje potencijalni prometni čep na ulasku i izlasku iz podzemnih garaža. Neprimjerena prometna struktura Vrbika nije u stanju primiti predviđeni promet. Nedavno je Humboldtova, jedina paralelna ulica s Lučićevom, zatvorena za promet, zbog veleposlanstava Velike Britanije. Hoće li izgradnja nebodera ubrzati proboj Lučićeve od Koturaške do Prisavlja, čime bi se poboljšao spoj sjevera i juga, a time i mogućnost boljega prometnog funkcioniranja navedenih nebodera, teško je reći. Čak i uz taj dodatni napor, navedeni neboderi su preveliko opterećenje za prometnu infrastrukturu toga dijela Zagreba. Pustimo li na stranu činjenicu da je njihovom izgradnjom onemogućen nastavak Zelene potkove prema jugu, jedan od temeljnih urbanističkih modela kojim se novi Zagreb htio vezati uz onaj 19. stoljeća, kvaliteta arhitekture ne opravdava takve urbanističke i prometne promašaje.

Treći je primjer nove Hypo-Alpe-Adria banke, na jugoistočnom uglu spoja Slavonske avenije s Marohnićevom ulicom, koju je idejno zamislio poznati američki arhitekt Thom Mayne. Zgrada nove banke i pratećih sadržaja smještena je na parceli koja je sada gotovo potpuno izgrađena. Njezin je oblik uvjetovan postojećom starom parcelacijom, pri čemu su sjeverna i zapadna strana diktirane pravcima Slavonske i Marohnićeve ulice, a južna i istočna granicom parcele, koja prati lokalnu ulicu Trnjanske struge. Zbog toga je projektant zaoblio jugoistočno pročelje - nije imao drugog izbora. Ulaz u garaže smješten je između zgrade SRC-a i banke i ulijeva se u usku Marohnićevu ulicu, u kojoj se danas stvaraju duge kolone svakog jutra i poslijepodneva. Ulica ima dva prometna traka i mogla bi, uz uklanjanje zelenila i sužavanje pješačkog pločnika, dobiti još jedan trak. Apsolutno je nemoguće osigurati kvalitetan pristup garažama novoga poslovnog kompleksa. Planirano produženje Lučićeve ulice prema Prisavlju otvorit će neke mogućnosti s istoka. Tipična konfuzna prometna situacija, znakovita za zagrebačke poslovne prostore. Usporedba s ulazom i izlazom iz garaže centra Importanne u Smičiklasovoj ulici je neizbježna.

Sama prostorna struktura i dinamika kompleksa spomenute banke uvodi nas u problem infrastrukture unutar zgrade, koja utječe na njezinu fizionomiju. Unatoč banalnim razlozima usmjeravanja kosih tlocrtnih istaka zgrade prema središtima staroga Zagreba, kompleks je zanimljivo oblikovan. Šteta je da nam je, metaforički rečeno, umjesto šarenog leptira projektant ponudio crnu udovicu. Drugim riječima, umjesto veselo oblikovanih pročelja, ponudio nam je razne nijanse crnog i sivog. No, to je tek uzgredna napomena. Zanimljivo je ono što se na kompleksu upravo događa. Projektirana prozračna ograda na vrhu glavne zgrade, usporedne sa Slavonskom avenijom, trebala je mekano zatvoriti gornji rub zgrade. Sada je, na gotovo dvije trećine te površine, izgrađen dvokatni dodatak pokriven plitkim kosim krovom, za smještaj elemenata potrebnih za klimatizaciju zgrade. I tako umjesto mekane veze arhitekture i neba, pojavljuje se struktura skladišta koje se našlo na krovu. Slični se dodaci nalaze na završnim katovima i ostalih dijelova kompleksa. Teško je vjerovati da je to Mayne projektirao. Dakle, instalacijska infrastruktura probila je gabarite arhitekture i postala degradirajući element u pogledu na zgradu.

U Zagrebu se može naći dosta zgrada na kojima se dogodilo isto, samo s drugačijim posljedicama na izgled arhitekture. Jedan od prvih takvih primjera bila je negdašnja zgrada SDK (danas FINA) u Vukovarskoj ulici, između negdašnjeg Radničkog sveučilišta i hotela International. Na njezinom je završnom katu niknuo veliki kubus klimatizacijskih uređaja, koji je bitno izmijenio volumen i izgled građevine. Taj je dodatak oblikovan kao dio završetka zgrade, iako se vidi da je naknadno apliciran.

Na zgradi nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Ul. Hrvatske bratske zajednice dogodilo se isto. Tri velika volumena, sličnih infrastrukturnih sadržaja, izmijenila su izgled dobro artikuliranog kompleksa. Iako ih se nastojalo oblikovno uklopiti u razvedenu strukturu kompleksa, ipak se osjeća da su naknadno dodani i da predstavljaju neko drugo viđenje arhitekture, od onoga zbog kojeg je projekt bio nagrađen i izveden.

 Ima i niz manjih zgrada na kojima se iznad ravnog završetka nekontrolirano izdižu elementi instalacijske infrastrukture. Primjerice, poslovna zgrada na zapadnoj strani Savske ceste, pokraj spoja s Ljubljanskom avenijom, arhitekta Edvina Šmita, koja je u izgrađeni niz ulice ušla staklenim pročeljem, ne pokušava oblikovno artikulirati ono što se pojavilo iznad pročelja, a posljedica je infrastrukturnih potreba. Prilazimo li joj s istoka, pročelje i dio koji strši iznad njega doimaju se kao dva neusuglašena sustava; prvi, pomno likovno oblikovan, drugi stihijski, nastao po logici individualnih potreba svake od inženjerskih intervencija. Među ostalim su zgradama znakovite zgrada Grawe osiguranja u produljenoj Vukovarskoj, nadomak Trešnjevačkog trga, gdje se golemi rostfrei dimjak izdiže iznad arhitekture, pretvarajući je u, slikovito rečeno, predimenzioniranu pečenjarnicu. Slično je i kod zgrade Alianz osiguranja na Selskoj cesti, smještenoj pokraj predratnih kuća izgrađenih za iseljene Istrane. To se događa i mnogim stambenim zgradama. Tipične su zgrade Ane Marije Semenčić u Miramarskoj ulici, pokraj Slavonske avenije, gdje šuma dimnjaka i ventilacijskih odvoda remeti skladan ritam i proporcije s mjerom oblikovane arhitekture.

Spomenuo bih i dva primjera u kojima su arhitekti projektantski definirali čitavu infrastrukturu na krovu zgrade i time korektno obavili svoj projektantski zadatak. Jedna je poslovna zgrada Eurocentra u Miramarskoj ulici, iza benzinske postaje (prema projektu Nenada Bacha), a druga je stambena zgrada Tomislava Odaka uz Vukovarsku ulicu, između Strojarske i Držićeve. U obje se zgrade osjeća projektantski napor da infrastruktura ne probije gabarit zgrade i da ne djeluje poput neorganiziranog sustava, koji je suprotan ideji i koncepciji oblikovanja zgrade. Ima i drugih takvih primjera, no spomenuo sam one koji su nastali u posljednjih dvadesetak godina.

Kako se od toga zaštititi? Kvalitetnijom suradnjom projektanata arhitekture i instalacijskih sustava, kada je riječ o pojedinačnim zgradama, a širim i urbanistički standardiziranim pretpostavkama, kada se radi o prometnoj infrastrukturi, eliminirajući pritiske investitora tamo gdje oni škode gradu kao cjelovitom organizmu.

Zagreb, 26.9.2005.