Mladen Jošić

Stanovanje možemo klasificirati prema tipologiji ili morfologiji, a jedna od morfoloških grupa nosi izrazito loš hrvatski termin urbana vila. Naravno, riječ je o potpunu neznanju tvorca tog termina, jer su sadržajni dijelovi termina izrazito kontradiktorni. Dok urbano znači gradsko, dotle vila znači vrijedna stambena kuća izvan grada s velikim vrtom ili kasnije na rubu grada, a još kasnije povijesnom evolucijom grada, reprezentativna kuća koju je „zarobio“ grad. Takve su kuće uglavnom odumrle ili izumiru. Zamijenile su svoj stambeni sadržaj nekom javnom funkcijom ili su jednostavno srušene i na njihovu su mjestu izgrađene nove zgrade značajno većeg volumena. To je vrlo logično s obzirom na kretanje vrijednosti gradskog zemljišta. U procesu ekonomizacije zemljištem nastaje novi tip višestambene izgradnje koji se tržišno, ali ne stručno, naziva tzv. urbana vila.

Novonastala rješenja nastoje načiniti novi stambeni tip koji se kvantitetom i kvalitetom nalazi između individualne reprezentativne obiteljske kuće i višestambene zgrade višeg standarda. Tzv. „urbana vila“ u stvari je manja stambena zgrada višeg standarda stanovanja. U našim je krajevima brojnije nastala u trećoj i četvrtoj deceniji dvadesetog stoljeća dok se u nekim evropskim državama počela razvijati ranije s propašću bogatih obitelji i podjelom njihove imovine te nasilnim useljavanjem u njihove vile.

Ovaj termin, nažalost, danas pokriva prevelik raspon stanovanja pa se i zgrada s dvadesetak stanova naziva urbanom vilom. Stambene zgrade takva naziva grade se i u urbanim i u suburbanim područjima grada, a nazivaju se i urbanim i vilama! U Zagrebu je posebno izražen taj termin pa se i stambeni oblici na Medvednici i u Svetoj Nedjelji nazivaju urbanim vilama, a s tim terminom nemaju mnogo veze.
Arhitekt Branko Silađin davno je rogoborio oko tog stručno krivog termina, ali stvarnost je išla drugim tijekom. Prijevod tog domaćeg termina stranci ne razumiju jer je kontradiktoran. Njegova je kratka geneza:
*latinski  villa – seoski dvorac, dobarce
urbanus – gradski, velegradski, do grada, gradski uređeno, uglađeno
*francuski villa – ljetnikovac (na selu)
 urbain – gradski
*engleski  villa – ruralna ili suburbana kuća koja podrazumijeva određenu veličinu i status srednje klase
 urban – koji pripada gradu ili koji je uključen u grad, karakterističan za grad
*talijanski villa – seoski dvorac, ljetnikovac, raskošna jednoobiteljska kuća
 urbano – gradski, uljudan, uglađen
*hrvatski  vila – kuća okružena vrtom, građena samostalno, koja omogućava potpunu udobnost
 urbani – koji sadrži svojstva kulturnog, socijaliziranog i organiziranog života grada
Termin novog stambenog tipa danas bi trebao imati sljedeće karakteristike:
- što manji broj stanova u istom volumenu;
- što veći pojedini stanovi;
- što veća parcela, a što manja gustoća izgradnje;
- svaki stan vezan s vrtom i velikim vanjskim prostorima;
- svaki stan s vlastitim ulazom i(li) više njih;
- stan povećane i raznolike visine;
- mogućnost maksimalne individualizacije u stanu;
- mogućnost zajedničke zaštite i kontrole;
- mogućnost zajedničkih sadržaja proširenog stambenog standarda.

Ipak stambeni tipovi koji se nazivaju tim terminom nemaju veći dio navedenih karakteristika.
Obratimo li pažnju na bitno, poseban stambeni tip između obiteljske kuće i višestambene zgrade jest neophodan. Čak štoviše, više njih! Nedvojbeno je da postoje i još će dugo postojati velike razlike u standardu pojedinaca. Što je manji ekonomski standard, to je manji stan u kojem živimo, i obrnuto. Kako je stambeno raslojavanje nastalo jako davno, tako će trebati jako puno vremena da ono nestane. Prijelazni tip stanovanja u manjoj stambenoj zajednici postaje najprivlačniji tip stanovanja u novijoj hrvatskoj povijesti.

Međutim, trebalo bi razlikovati dva različita tipa reprezentativne višestambene zgrade (vile): gradski i prigradski tip. Primarna bi razlika između njih bila veličina parcele i tip dodatnih sadržaja.

- Gradski (stambenjak) ima manju parcelu, jer se nalazi u gradu gdje je ekonomizacija zemljištem važna činjenica. Zbog njegova vrlo povoljna položaja u gradu i blizine svih vrsta sadržaja proširenog stambenog i drugog karaktera u takvu tipu nije potrebno uključiti druge sadržaje kao što su bazeni i saune, igrališta i sportski tereni, parkovi i slično. Blizina svih vrsta edukativnih, kulturnih i trgovačkih sadržaja omogućava iskorištavanje svih dostupnih prostora za individualno stanovanje.
Otvoreni prostori stana trebali bi se organizirati uglavnom na osnovnom nivou stana i trebali bi biti značajno dobro dimenzionirani. Zbog gradske nepovoljne klime oni bi trebali biti uglavnom natkriveni i mobilno ostakljeni i s puno zelenila da mogu pružiti maksimalnu ugodu boravka.
Tipološki, tj. prema načinu kretanja i pristupa stanovima, za ovaj tip stanovanja moglo bi se reći da se uglavnom zasniva na vertikalnom nizu ili jednom stanu na stubište na karakterističnom katu. To omogućava četverostranu organizaciju svakog stana, koja pruža sva moguća tlocrtna rješenja bez obzira na oblik parcele.

- Prigradski (stambenjak) trebao bi imati vrlo veliku parcelu jer se nalazi u zoni pristupačnije cijene zemljišta, koje bi trebalo svojom veličinom nadomjestiti blizinu grada. Svaki bi stan pojedinačno trebao uključivati i mnoge druge sadržaje kao što su veći broj garaža i parkirališta, prostore za individualnu vježbu (teretanu ili aerobic), veći privatni vrt, poseban jedan ili više ulaza, a zajedno svi stanovi kombiniranu servis-radionicu, bazen i saunu, sportske terene, mogućnost voćnjaka ili povrtnjaka i slično.
Udaljenost od grada kod ovakva tipa stambenjaka traži dobro organiziranu sigurnosnu zaštitu i veću socijalnu povezanost njenih članova.

Korisnik višeg stambenog standarda jest:
- pojedinac s visokim ili višim primanjima u društvu;
- pripadnik srednje generacije u profesionalnom usponu;
- obrazovani pojedinac koji nema vremena za samostalno održavanje svoje nekretnine;
- obitelj koja raste i(li) ima malu djecu;
- obitelj u kojoj neki član ne radi i može se značajnije posvetiti obitelji ili obitelj koja može financirati trajnu pomoć i poslugu u stanu;
- obitelj koja posjeduje više automobila radi neovisne dobre veze s centrom grada;
- ponekad, ali rijetko: samostalni pojedinac koji ne privređuje i kojega financira njegova porodica.

Dosta je teško zamisliti da će ljudi koji se nađu u slučajnu izboru u ovakvoj zajednici imati sklonosti međusobnog druženja. Lakše je zamisliti da će se manji broj međusobno dobro znanih pojedinaca istog društvenog statusa povezati u zajedničkom graditeljskom poduhvatu rješavanja vlastitog stambenog pitanja u maloj visokovrijednoj višestambenoj zajednici. Takvi su stambenjaci vrlo čest slučaj u srednje razvijenim krajevima zapadne Europe, ali gotovo nezamisliv slučaj u Americi (ako isključimo čest slučaj takvih cjelina građenih za iznajmljivanje).

Mnogi zagrebački slučajevi u podsljemenskoj zoni već ukazuju na ovaj trend. Istina, slaba informiranost ljudi uzrok je još uvijek poluprimitivnim novonastalim stambenim zajednicama u kojima je najveći faktor socijalizacije tek zajednička garaža ili vrt. S druge strane arhitektonska struka i građevinski poduzetnici ili, kako se to danas trendovski kaže, developeri još uvijek ne nude gotove proizvode navedenog proširenog stambenog standarda.

Neosporno je da stanje u hrvatskom suvremenom stanovanju određuju ekonomski uvjeti društva, a preko toga uvjeti stambenog tržišta. Dubljom analizom vrlo lako ćemo ustanoviti da je takvo stanje vrlo dirigirano urbanističkim planovima. Na izradu i donošenje planova najveći neosporan utjecaj ima politika, zatim vlasništvo nad zemljom, a tek na kraju struka. Konačna usvojena planska rješenja redom su vrlo restriktivna karaktera i ograničavaju razvojni karakter prostora. Takvi planovi ne osiguravaju dovoljnu količinu prostora ni dovoljno raznoliku ponudu prostornog standarda budućim investitorima. Arhitektima ostavljaju gotove forme u koje se stanovi trebaju slagati kao puzzle. U takvim prilikama nestašice ponude, u prostoru raste cijena u korist poduzetnika i lovaca u mutnom, a smanjuju se vrijednosti ponuđenog stambenog prostora, gube se kriteriji visokih vrijednosti, a stručne arhitektonske i graditeljske vrijednosti imaju jako male šanse.

Nisam pobornik neograničena razvoja, već usmjerena razvoja, razvoja u kojem će se najlošiji a slobodni dijelovi prostora izgradnjom kultivirati i time sačuvati trajno najvrjedniji resursi prirodne ljepote, gdje će arhitektonski artefakti podignuti ukupne vrijednosti okoliša i društva. Nažalost, u urbanističkim planovima nema ponude koja omogućava izgradnju naselja raznolika stambenog standarda; od socijalnog, preko srednjeg do visokog. Zapravo, u cijeloj Hrvatskoj danas gotovo da nema planiranog novog naselja, već se samo radi na popunjavanju preostalih „rupa“ u prostoru. Zato se „urbane vile“ grade gdje kome padne na pamet, a kupci-korisnici nemaju mnogo izbora i sve ponuđeno na gladnu tržištu pronalazi svojega kupca.
Uzmimo primjere Zagreba i Dubrovnika, dva grada u kojima je cijena kvadratnog metra stana prešla iz osnovne ekonomske logike u izrazito profitersku logiku. U oba grada postoji vrlo velik interes za nastanjivanjem i kupnjom stana. Kako se radi o prostorima s visokom stambenom cijenom, u nedvojbenu interesu sudjeluje velik broj imućnih kupaca, dakle pojedinaca koji žele stan visokog standarda. Ni u Zagrebu ni u Dubrovniku ne postoji ni jedna lokacija namijenjena izgradnji novog naselja visokog standarda. Zato se pojavljuju rijetko interpolirane zgrade u kojima se s ne previše uspjeha nagurava velik broj stanova i gubi njihov reprezentativni karakter, dakle kvaliteta.
Jedini pokušaj u zadnjih dvadeset godina, u zagrebačkoj okolici - u Svetoj Nedjelji, završio je programskim neuspjehom, ali velikim financijskim uspjehom. Naselje Hoto Ville od reprezentativnog naselja male fizičke gustoće izgrađenosti i malog broja stanovnika postalo je klasično naselje. Prethodno iskazana očekivana cijena stambenog kvadrata značajno je veća u realizaciji, elementi proširenog stanovanja smanjeni su, gustoća izgrađenosti povećana, a specifični plan sigurnosti s pravom gotovo napušten.

Govoriti o stambenoj tipologiji i morfologiji nemoguće je bez analize stambenih međutipova. Urbanistički planovi u Hrvatskoj gotovo da više ne poznaju stambeni niz, tek neki planovi u malim sredinama. Važeći dubrovački Generalni urbanistički plan ne dopušta ga, već poznaje samo obiteljsku kuću i stambenu zgradu s najmanje tri stana na zajedničko stubište! Pa cijeli Grad je izgrađen na stambenim međutipovima! Hibridni stambeni tipovi kao neklasični dvojni objekt, trojni objekt, kombinirani individualni i višestambeni dijelovi, vertikalni niz, stambeni toranj gotovo da službeno ne postoje. U praksi se grade uglavnom bez dozvole ili se moraju nazivati „stambenim zgradama“.

Prvi kopljanik modernog pokreta Le Corbusier bio je i prvi istraživač novih tipova stanovanja i stambene arhitekture. Njegovi projekti i principi koje su ti projekti postavljali kao da su zaboravljeni. Na reperu suvremene vile, Villi Savoie koja je izgrađena u ruralnoj sredini, L.C. je istraživao i njeno urbano značenje . Lako je zamisliva ista situacija gdje su sve ove vile pretvorene u zgrade s više stanova identična volumena. Vrijednosti parcijalnih dijelova tek bi se djelomično smanjile. Sredina je i dalje ruralna s naznakama prvog urbaniteta. Možemo zamisliti i sljedeću situaciju, u kojoj je dvostruka gustoća naselja. Vrijednosti prve samostojeće ruralne vile sada se znatno smanjuju i nisu nadomještene drugim gradskim vrijednostima. I ove stambene volumene više ne nazivamo vilama, nego zgradama. Ali takve zgrade još uvijek imaju veliku prednost u visini stambenog standarda u odnosu na Unite d´habitation  koja opet ima prednost s obzirom na blizinu vrtića, trgovina osnovnim potrepštinama ili pogleda bez blizine druge zgrade.
Zbog potreba za stanovanjem nižeg životnog standarda, niže cijene izgradnje, i L.C. je istraživao tipologiju naselja  od dvojnih i trojnih kuća, nizove raznih vrsta, stambene volumene koje se ne može svrstati ni u nizove ni u zgrade.
U projektu Zgrada-Vila  predložio je novi model stanovanja u velikom gradu. Svaki je apartman, ustvari, jedna mala kuća s vrtom, smještena pored druge i iznad druge stvarajući zajednički blok. U tom projektu čitaju se glavne karakteristike paviljona Esprit-Nouveau , zapravo nečega čemu i danas teži stan u tzv. urbanoj vili. To je prostranost s mnogo fasade i velikih otvora na više strana svijeta, vrt i zeleni okoliš stana, stan na više nivoa i s više ulaza-izlaza, varijabilan stan s više jezgri slobodno smještenih u tlocrtu, čija je nosiva konstrukcija riješena skeletom unutar kojega teče prostor i može se dijeliti bilo gdje. I danas mu se možemo diviti u Parizu i Zürichu.

Postulati modernizma postavljeni Atenskom poveljom i CIAM-ovskim kongresima; samostojeća stambena izgradnja u zelenilu, puno svjetla, sunca, čistog zraka i mira, pristupačnost trgovačkih, kulturnih i sportskih sadržaja - zaboravljeni su. Urbanisti rade planove bez ovih postulata, netko će reći: „kako mogu“. Arhitekti rade kuće i zgrade bez ovih postulata, netko će i za njih reći: „kako mogu“. A tko onda može? Sigurno ne vlasnici pojedinačnih parcela. A da li su nove vrijednosti tzv. „urbanih vila“ nadomjestile izgubljene vrijednosti navedenih postulata? Mislim da nisu, jer ne mogu ih otkriti. Novinske reklame naglašavaju; talijanske pločice, sigurnosna vrata, uvozni parket, poklon TV i DVD, čak i vlastiti vrt od 350 m2(!), jer druge „urbane vile“ nemaju ni jedno drvo oko sebe.

Dvojna kuća u Weissenhofu  ima većinu karakteristika, a svakako više od današnjih urbanih vila, koje se danas traže u stanovanju višeg standarda. To je javni, otvoreni i veliki trijem u parteru, to je zeleni vrt i velika javna krovna terasa, zatim višeetažni stan, otvoreni skeletni konstruktivni sustav, višestrana orijentacija, prirodno osvijetljene i ventilirane kuhinje i kupaonice, ugrađene blok jezgre ormara, okolni mir i prometna distanca i dr.
Teško tvrdim da Villa Baizeau  ima još uvijek suvremeniji presjek od bilo kojeg presjeka neke od „urbanih vila“ u Hrvatskoj.

Hrvatski arhitektonski i povijesni pandan u malom L.C.-ovom stambenom istraživanju bila je 30-tih godina 20. stoljeća izgradnja naselja modernih vila u Novakovoj ulici u Zagrebu. Za razliku od Korbikovih naselja humanog stanovanja, Novakova je nastala iz razloga unosna biznisa. Grupa mladih Židova poduzetnika shvatila je da, preuzimajući obrazac modernog stanovanja, arhitekture lišene ukrasa i jeftine za izvođenje, može izgraditi jeftine najamne kuće, pa tako zaraditi više i bolje. To su iskoristili mladi hrvatski arhitekti i, poneseni valom Atenske povelje i CIAM-a, izgradili stanovanje koje se tlocrtom, presjekom i oblikovanjem udaljava od uobičajena, stereotipna, klasična i zastarjela stanovanja. Nastale su jednoobiteljske vile u gradu, ali i manje zgrade s dva, tri, četiri stana, pa i s prvim prostorima proširenog standarda.

Istina je bila ipak malo drugačija od one vidljive na prvi pogled. Ovaj profiterski duh zarazio je hrvatsku stambenu scenu, a danas naglašeno dolazi do izraza. Grade se tzv. urbane vile zasnovane isključivo na profitu. Parcele su premale za kapacitete koji se grade. Već na ulazu u zgradu vidi se štednja na prostoru, pa ulazi umjesto prostrane reprezentativnosti imaju okus socijalne neimaštine. Poddimenzioniranje prostora ispod funkcionalnog minimuma pokušava se nadoknaditi kamenim popločenjima i nehrđajućim materijalima. Premala ulazna vrata i preuski hodnici ničim se ne mogu nadoknaditi. Zajedničkih prostora nema; nema teretana za tjelesnu vježbu, sauna i bazena, dobro opremljenih hobi radionica, zimskih vrtova za zabave nema.

Ne mogu se složiti da jedan stambeni toranj  realiziran kao jedan stan na stubište na katu s mogućom četverostranom orijentacijom ne može imati čak veću stambenu kvalitetu od današnjih naguranih „urbanih vila“.

Dobar arhitektonski projektni program samo je prva pretpostavka dobre stambene i ine arhitekture. Hibridnost takva programa u budućnosti bi trebala biti sve veća. Spajanje stanovanja i rada sve bi više trebalo i smjelo dolaziti do izražaja. Spajanje stanovanja, kulture i sporta više nije arhitektonski grijeh, nego arhitektonska prednost.

Pogledamo li samo zagrebačko predgrađe na istoku, u Sesvetama, Zagrebačku, Bjelovarsku i Sesvetsku cestu i na zapadu kraj Ilice, na djelu ćemo vidjeti prve loše pokušaje hibridne arhitekture, ružne trgovačke salone sa stambenim gornjim katovima. Potrebe za takvom arhitekturom ima, ali dobrih primjera nema. Opet kaskamo za svijetom umjesto da se okrenemo sebi i svojim autohtonostima, posebnostima.

Još uvijek nismo stigli urbanistički standard koji smo imali za vrijeme austro-ugarske vladavine u ovim krajevima. Vrijednosti nekadašnjih regulacijskih planova i danas značajno nadmašuju vrijednosti urbanističkih planova čije markice, zone izgrađenosti, urbana pravila i provedbene odredbe koje su načinili planeri koji ne prakticiraju arhitekturu, a na temelju neispitanih i krivih pretpostavki. Arhitektura i urbanizam nerazdvojni su dijelovi iste struke i mi smo potpuni arhitekti ili to nismo, mi smo dobri ili loši arhitekti.
Mnogi suvremeni arhitekti diljem svijeta  vrlo jasno pokazuju ovisnost arhitekture o urbanističkoj podlozi, razliku između višestambenih zgrada i individualnih kuća. Naša je odluka gdje ćemo i kada u tome rasponu predvidjeti naš optimalni stambeni tip.

Mali stambenjaci trebaju se graditi i u reprezentativnom i socijalnom standardu sve više u procesu približavanja ljudskom stambenom idealu , obiteljskoj kući, ali ne treba ih kititi tuđim perjem. Takvi stambenjaci nikada neće biti „urbane vile“, nego bolje ili lošije stambene zgrade. Možda ćemo im uskoro naći prava imena ili će nositi svaka svoje vlastito ime, nije važno, već je važno kako ćemo se odnositi prema njima u procesu planiranja i projektiranja. Hoćemo li istinsku potrebu za promjenama u stanovanju do daljnjega gurati pod tepih ili ćemo urbanističke planove, arhitektonske projekte i investicijsko planiranje osloboditi stega i prepustiti pravilima struke?

Plediram za značajnije promjene kako urbanističkih planova tako i arhitektonskih stambenih modela. Plediram za značajniju arhitektonsku slobodu i veću arhitektonsku individualnu odgovornost.

Svi Europani, natječaji za mlade arhitekte s područja stambene arhitekture, pokazuju da se suvremeno stanovanje veće kvalitete, ali i višeg standarda može postići samo u jedinstvu urbanističko-arhitektonskog djelovanja u prostoru. Zato se vratimo planiranju stambenog prostora javnim urbanističko-arhitektonskim natječajima za naselja, zgrade i stanove te prepustimo njihove realizacije najboljima na tim nadmetanjima. U protivnom dobivamo i dobivat ćemo prostorne frankeštajne i zaostajati sve više u arhitektonskoj teoriji i praksi. Hrvatska ima Randić-Turata, Kondžu, Njirića, Paver Njirić, Bradić-Srzić, timova i neimenovanih drugih pojedinaca  koji to mogu dobro raditi.

Na kraju ćemo se složiti da je dobra arhitektura dobra bila ona u malom ili velikom pakiranju, a da je dobar stan veliki stan koji ipak nikad u potpunosti ne može zamijeniti individualnu kuću.

Ivan Oštrić

Imaginarni strukovni pojmovnik obogaćen je natuknicom "urbana vila" početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća kao terminološkim označiteljem za određenu, svakako ne novu, tipologiju stambenih zgrada koje su se u to vrijeme ponovno počele intenzivnije producirati. Posrijedi su   stambeni obrasci koji su svoj prvotni graditeljski plasman imali u razdoblju između dva svjetska rata, a koji su – za razliku od shematiziranih tlorisa iz većih najamnih zgrada – "krojeni" po mjeri ondašnjeg dobrostojećeg građanskog sloja. Realizirani su ponajviše na prostoru Srednje Europe, gdje se, međutim, zatječu i primjeri sličnih osobina iz historicističkog razdoblja (tzv. Stadtville).

Tipologiju o kojoj je riječ karakteriziraju slobodnostojeće strukture niske etažnosti s ograničenim  brojem stambenih jedinica, koje po svom urbomorfološkom i stambenotipološkom određenju predstavljaju prelazne graditeljske oblike između zgusnuta tzv. kolektivnog stanovanja i rahlih dispozicija stambenih kuća. Dakako, s priklonom prema ovom drugom. Radi se o suburbanoj tipološkoj formi koja, premda sadrži (ekonomične) "kolektivne" stanove, podrazumijeva standarde koji su bliski onima u (kvalitetnu) individualnom stanovanju. Strukturalna autonomnost zgrade, diferencirani ulazi, stambena prostornost uz izdašno dimenzionirane otvorene, odnosno natkrite  površine, optimalizirane orijentacije, slobodne vizure, intimizirane dvorišne sekvencije, dotjeranost parternih površina, hortikulturna "opremljenost" parcele... afirmiraju humanizirane modalitete stanovanja karakteristične za obiteljsku kuću. (Ogledni primjer takve tipologije u nas je zagrebačka Novakova ulica.)
Velik novodobni promotivni nastup na europskoj, ali i svjetskoj arhitektonskoj sceni urbana vila je imala u Berlinu  za vrijeme IBA-e (Internationale Bauausstellung Berlin), manifestacije koja se  u povodu 750-godišnjeg jubileja grada odvijala od 1984. do 1987. godine. Bio je to opsežan projekt   urbane rekonstrukcije i revitalizacije, namijenjen perifernim, uza Zid prostirućim se zonama zapadnog dijela tada podijeljena grada, a koji je – kao svojevrstan arhitektonski expo – okupio mnoštvo eminentnih međunarodnih arhitekata. U sklopu toga projekta, u kojem je dominirala zadaća povećanja, odnosno obnove socijalnog stambenog fonda, valorizirana je i lokacija uz ulicu Rauchstrasse...
Riječ je o zemljištu uz južni rub poznatog berlinskog parka Tiergarten, izduženoj pačetvorini koja je – uokvirena obodnim prometnicama – tvorila tada prazan ulični otok. Do Drugog svjetskog rata to je  zemljište, međutim, bilo "nastanjeno" vilama podignutim još sredinom 19. stoljeća, a koje su  bile korištene kao rezidencije službenika obližnjih ambasada. Od petnaestak takvih vila ratni je vihor preživjela samo jedna...
Premda je IBA-in graditeljski program bio izrazito socijalnoga predznaka, obnova zone Rauchstrasse, potaknuta i tada osnaženim memorijskim nabojem, bila je koliko izazovna toliko i logična. Prema rezultatima natječaja provedena 1980. godine najuspješnije ju je elaborirao u to vrijeme iznimno cijenjen, a danas pomalo zaboravljen posmodernistički prvak Rob Krier.
Na osnovi natječajnog urbanog predloška odabranom autorskom timu sa samim Krierom na čelu  dodijeljena je realizacija pretenciozna ansambla koji je, uz postojeće zdanje, tvorilo samo osam novih, no sada znatno većih – urbanih – vila. Po načelu jedan autor – jedna kuća, u realizaciji su, osim Kriera, sudjelovali i drugi eminentni arhitekti, uz njemačke i inozemni poput Holleina, Rossija i Grassija. Kurtoazno navedimo i to da je opsesivni švicarski "opekar" Mario Botta zbog nemogućnosti da gradi neožbukanu kuću naknadno odustao.
Operaciju Rauchstrasse su, međutim, u samom začetku obilježavali paradoksi. Na nekad elitnoj lokaciji (koja je povijesnim okolnostima, tj. poratnom podjelom grada naprasno izgubila identifikacijsko uporište u "mjestu") ponovno su, doduše, podignute elegantne kuće, no sada na osnovi, njima nimalo sukladna, socijalnog stambenog programa. Taj program nametnuo im je i specifične – netipične – standarde: osim što su sadržavale (pretjeranih) dvadeset do trideset stanova, "vile" su bile bremenite kojekakvim (tipologijskim) nelogičnostima i prostornim kompromisima. Uz to, bile su opterećene i svojevrsnom psihološkom dihotomijom. Nemali obol davala joj je Krierova pompozna postmodernistička urbanistička manira, ojačana tada trendovskim historicističko-nostalgičarskim oblikovnim reminiscencijama. Na to koliko se, pak, u tome pretjeralo ukazale su i neke kritičke opservacije, u kojima su pojedine od takvih gesta (s pravom) nazvane "ishitrenim egzaltacijama" i “grotesknim prenemaganjima”.
No, bez obzira na sve kontroverzije, berlinski obnoviteljski zahvat s Rauchstrasse smatrao se  prvorazrednim kulturološkim događajem, čiji se eho iz strukovnog učas pretočio u globalan medijski prostor. U mjeri da je od te - 1986. - godine reinkarnirana "urbana vila", iskočivši iz uska okrilja specijalističkog vokabulara, postala univerzalnom pojmovnom svojinom.
Berlinski stambeno-tipološki revival, dakako, nije prošao bez  odjeka ni na našoj arhitektonskoj sceni. Premda tadašnje društvene prilike nisu pogodovale izgradnji eskluzivnih zgrada s malim brojem stanova na biranim lokacijama, nastojalo se prilagoditi postojećim okolnostima. Pojavljivala su se rješenja urbanih vila izrađena na osnovi kriterija tada aktualne tzv. usmjerene stambene gradnje – prijedlozi koji, međutim, nisu nalazili puta do realizacije. Dodatni refleks s Rauchstrasse evidentiran je u činjenici da su se na nekim ondašnjim urbanističko-arhitektonskim natječajima uspješno plasirali radovi u kojima su stambeni ansambli bili rješavani po berlinskome ključu: svaka kuća – drugi autor.
No, ako je prije dvadesetak godina i bilo natezanja s, kako su neki ironično komentirali, društveno nepodobnim urbanim vilama, sada se situacija bitno izmijenila. Nakon kolapsa tromih izvođačkih sustava investicijsko graditeljsko kormilo preuzelo je naše okretno i hiperpoduzetno tranzicijsko poduzetništvo, kojemu je vjetar u krmu priskrbila iznenadna sloboda (bezobzirna) ponašanja u prostoru. Jer, kao što je poznato, naprasnom oficijelnom dokinuću dotad važećih urbanističkih planova nije prethodilo uspostavljanje bilo kakve nove urbane regulative.
Naglo oslobođene, pa sumnjivo prisvojene i gradnji privedene male parcele na urbanim periferijama, no i one bliže gradskome središtu, postale su idealnim lokacijama upravo za stambenu tipologiju marketinški iznimno efektna imena: urbana vila. Ne čudi stoga da su se   te famozne  tranzicijske "vile" u nas namnožile u tolikoj mjeri. To što su ta zdanja svjetlosnim miljama udaljena od nazivom sugeriranog stambenog standarda, što su često interpolirana u neugledno i tijesno okruženje, što u pravilu nisu opremljena ni (nužnim)  parkiralištem, a kamoli kakvim (ekstrakomfornim) dječjim igralištem, što jedva raspolažu s mizernih stotinjak (neuređenih) četvornih metara okoliša, što su im (pre)često i stambena rješenja minorna… – druga je (i duga) priča.
No, i priča s Rauchstrasse se svojedobno iznenada zavrtjela u neoočekivanome smjeru. Padom Berlinskoga zida, odnosno reintegracijom podijeljena grada, dotadašnje su periferije ponovno postale središnjim gradskim zonama. U istome gradskome arealu u kojem su i nekada bila ponovno su podignuta diplomatska zdanja, a južni rubovi Tiergartena, baš kao što su to bili do Drugog svjetskog rata, postali su dijelom elitne gradske četvrti. Posve dovoljno za dragovoljno stambeno izmještanje tamošnje, gotovo pola stoljeća domicilne,  turske "šljakerske" populacije. Eklektične urbane vile sada se od pogleda s Rauchstrasse, gotovo metaforički, štite gustim zelenim omotačem, a u središnjem vrtu, rastegnutom između ekstatičnih partitura zaglavnih zdanja, caruje otmjena tišina.
I dok se u Europi euforija ponovnim otkrićem jedne dugo zapostavljene stambene tipologije već odavno stišala, kod nas njezini zdušni  zagovornici – novokomponirani graditeljski poduzetnici – prelaze u novu ofenzivu. Tako se nadomak Zagreba uz prometnicu prema Sv. Nedjelji upravo dovršava cijela jedna tobožnja vilska aglomeracija. Na biranu mjestu! Tom bučno reklamiranom rezidencijalnom paradisu okružje, naime, tvori impresivna industrijska zona; vidici, pak, s privilegirana prvog niza elegantnih zdanja otvaraju se prema prizorima visokofrekventne obodne ceste. Treba li pripomenuti kako u nabijenu strukturalnom rasporedu nema mjesta (većim) igralištima ni iole primjerenijim relaksacijskim površinama, a od mogućih (zatvorenih) javnih sadržaja tog nesuđenog condominiuma, negdje po strani, kočoperi se jedino nekakva trgovinska grdosija. No, zato je tu neizmjerno mnoštvo, mnogim (naivnim) stambenim snovima napokon dohvatnih, urbanih vila!
Sve u svemu, posrijedi je samo skokovit napredak u degenerativnu procesu  manipulacije tipološkim obrascem urbane vile – nazivom koji je, shvatljivo, iz dna duše omrznuo ne jednome od naših uvaženijih arhitekata. Barem dok se i u nas nekim čudom ne zatvori, naš specifični, vilski identifikacijski krug.
                                                                                               

Toni Bešlić
Fotografije: Sandro Lendler

Premda su danas male višestambene kuće ili - kako ih se često zove - urbane vile poželjan i tražen oblik stanovanja, ipak je jedna od prvih reakcija struke na spominjanje toga građevnog tipa oprez i suzdržanost. Odmah se postavlja pitanje: odakle toliko nepovjerenja prema oblicima čija tradicija seže dalje od jednoga stoljeća? Odakle sumnjičavost prema građevnom tipu koji je u zagrebačkoj Novakovoj ulici proizveo tako dobre kuće?
I gradske su vile u Novakovoj ulici bile rezultat želje za ostvarenjem što veće dobiti. Brojni su urbani potezi u Zagrebu koje smatramo danas najljepšim cjelinama proizašli iz komercijalne pragmatike. Tada su to bili stanovi za iznajmljivanje, danas za prodaju. Urbana vila označuje u prvome redu prostrane i raskošne stanove, i prostore s velikim ozelenjenim vrtovima. Današnje, pak, nagurane i natrpane kuće imaju malo ili gotovo nimalo zelenila.
Vila bi trebala simbolizirati eleganciju i sklad, a njezino zvučno ime danas pokriva samo najraznovrsnije muljaže, prevare i problematične izvedbe. Pokazuje se kao konfiguracija najbizarnijih oblika. Osim što svojim imenom izaziva kontradiktornost kao izrazit oksimoron, upitna je i njezina tlocrtna koncepcija. Zapravo, današnji su tlocrti gotovo preslika stanova takozvane društveno usmjerene izgradnje od prije dvadesetak godina. Sada samo s kvadratom više. Povećanje se kvadrature događa kvantitativno, ne i kvalitativno. Kao da smo na fotokopirnom aparatu uvećali mali tlocrt a da ga nismo i strukturno razvili i doradili. Dakako, slijed je to događanja tranzicijske logike.
Za mladopoduzetnike urbana je vila odlična prilika za brzu i dobru zaradu. Želja za ekstraprofitom arhitekturu pretvara u puko sredstvo za zgrtanje novca. Štedi se na svakoj sitnici. Isti taj poduzetnik kada gradi vlastitu kuću ugrađuje najskuplje materijale. Potpuno razumljivo, sasvim ljudski. Podsljemenska zona, Trešnjevka, Dubrava i Kajzerica glavne su zone proizvodnje profita.
Podsljemenska zona za bogatije, ostala područja za skromnije ljude. I tu nema, zapravo, ništa nova. Takva segregacija postoji još od doba socijalizma. Komunistička partija i bolje stojeća socijalistička poudzeća također podižu za svoje istaknutije dužnosnike u podsljemenskoj zoni manje višestambene zgrade – urbane vile.
Od čega se onda sastoji negativna aura urbanih vila? Prije svega u nepoštovanju zakona i samovolji pojedinaca. Prije petnaestak godina, u doba promjene pravila i načela društveno-gospodarskih odnosa, urušava se i pravni i planski okvir nužan za kvalitetnu arhitekturu. Novi poduzetnici nemaju toliko akumuliranog novca za veće poduhvate, nego se zadovoljavaju malim parcelama. Oni nemaju ni primjerenu logistiku, ali ni volje za njom.
Osim toga, doba prvobitne akumulacije kapitala prisiljava na racionalno ponašanje, a pohlepa i grabež zahtijevaju gomilanje novca. Zadovoljavaju se nekvalificiranom radnom snagom, zaposlenom na crno. I konačno, urbana je vila kvadraturom tek nešto veća od obične obiteljske kuće. A elementarna su znanja, ali i metode rada i način razmišljanja sadašnji poduzetnici dobili već u socijalizmu. Tada su ionako bili prepušteni sami sebi. Bili su i projektanti i dobavljači i izvoditelji i nadzornici. Komunistička ideologija držala je privatnu kuću nužnim zlom. Tada se je napadala iz ideološko-političkih razloga, a bila je izložena i kritici stručno-doktrinarnih krugova. Bila je u suprotnosti s urbanističkim pogledima o stanovanju u budućnosti kao isključivo kolektivnu stanovanju u velikim zgradama. I premda je već tada najveći broj ljudi iskazivao želju za stanovanjem u obiteljskoj ili manjoj višestambenoj zgradi, takvi su oblici građenja bili sustavno marginalizirani. Malopoduzetnici početkom devedesetih godina prošloga stoljeća zapravo stavljaju na tržište proizvod koji prolazi, koji ljudi žele. Jer bez potražnje nema ni biznisa. Što se tiče formalnog izraza, riječ je dakako o paradi kiča. Ali to je već sociološki problem, a ne arhitektonski.
U isto je doba država nedovoljno organizirana. Ratno je vrijeme. No, nisu to jedini razlozi za postojeće eskapade. Prelazak iz jednoga sustava u drugi pretpostavljao je privatizaciju; a da bi ona bila provedena, potrebno je bilo stvoriti pravni vakuum. Znači, prvi preduvjet za uspješnu realizaciju projekta urbanih vila poštivanje je zakona, a drugi provođenje zakona odnosno sankcioniranje njegova zaobilaženja. Nakon prestanka ratne opasnosti i nakon postupna konsolidiranja države javlja se i program poticane stanogradnje. Međutim, on ne može biti jedini model zadovoljavanja stambenih potreba u Hrvatskoj. Uz njega bi trebalo razvijati model naselja (Siedlung) urbanih vila na načelu udruživanja zainteresiranih stranaka kao alternativu državnom programu. Moglo bi se reći, ustrajati na arhitekturi svakodnevice koja bi obuhvaćala primjeren oblikovni jezik snažne estetike i precizne refleksije, arhitekturi koja bi išla putom konsolidiranja i stabilnosti formalnoga govora, putom formuliranja rubova i postavljanja granica i prijelaza. U urbanom će smislu to predstavljati i oblikovno bogatstvo koje može formirati čitave gradske četvrti. Gotovo da i ne treba spominjati u tom kontekstu izvrsne recentne primjere u Beču ili Amsterdamu. Naposljetku, naselje Hoto Ville kraj Zagreba prvi je korak u smjeru arhitekture svakodnevice.
A jedan od pomalo zaboravljenih primjera smišljene i uvjerljive organizacije urbanih vila u suvislu cjelinu pruža u svom donjem toku i zagrebačka Mlinarska ulica. Pet nanizanih kuća nastalih sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća predstavljaju racionalan, suzdržan i tipiziran pristup oblikovanja arhitekture. Ono što bi trebalo u najboljem smislu predstavljati tu arhitekturu svakodnevice. Upravo tipiziranost prostora omogućuje i variranje funkcijskih zona unutar kuće. Ilustracija je to evidentna paradoksa da su stvarno stabilne prostorne forme nositelji dinamičnih, a fleksibilne prostorne forme nositelji mirnih, statičnih elemenata kompozicije zgrade. Aksijalnost se pojedinih kuća zrcali u simetričnost kompozicije svih pet kuća. Ono što je u ovom primjeru najzanimljivije, ali i kao ilustracija same teze, jest činjenica da su one građene za poznate naručitelje, da su napravljene minimalnim sredstvima, da predstavljaju dobru arhitekturu i da tvore odličnu ambijentalnu cjelinu, što istodobno u svojoj jednostavnosti ocrtava svu raskošnost života. Regulacijom punog i praznog ritmiziraju se i elementi prostorne fizionomije. Osobitost se kuća sastoji u njihovoj čitljivosti i jasnoći, a kompaktnost kubusa s naglašenim osima daje urbanom prostoru jedinstvenu sliku. Konzolni pak istak u presjeku znak je formalne čvrstoće koja iz tradicijske obrade tijela prelazi u zonu eksperimenta.