|
|
|
|
ČIP broj LII/11-12
l
|
|
|
Sadržaj /PDF_120kb/ |
Posvećen je sakralnoj arhitekturi. O tome pišu teolog i svećenik dr.sc. Željko Tanjić, profesor na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; Tomislav Premerl, arhitekt; dr.sc. Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti - svi iz vizure kršćanstva i katoličanstva, dok Senad Nanić piše o graditeljskom nasljeđu Irana, primarno džamija i medresa.
Tako će Tanjić citirati tezu prof. M. Francisa Manniona iz SAD-a: “Liturgijska umjetnost i arhitektura imaju prvenstveno javni, a ne privatni karakter: katolička je liturgija ritualno javna, arhitektonski prostorna i socijalno inkluzivna... Modernistički pokret u arhitekturi nije adekvatan za katoličku liturgiju; modernizam u liturgiji i njenoj umjetnosti okovan je mehanicističkim modelom religije i kulture”.
“Današnje doba otvoreno je pitanje je li duhovnost nešto privatno i individualno ili je pak pod nadležnošću religijskih institucija kao duhovnih autoriteta? Suvremeni čovjek priklanja se, u koncentričnim krugovima pripadnosti, dominantnoj religiji u čijem je nauku odgojen i koja potvrđuje njegovu ukorijenjenost u jednom kulturnom krugu; tzv. zapadni čovjek izjašnjava se i kao agnostik ili ateist (prema Nietzscheu nihilist nije onaj koji ni u što ne vjeruje, već onaj koji ne vjeruje u ono što jest) ili se odlučuje za neku od ponuđenih importiranih new-age duhovnosti. Kundera objašnjava da moderno doba donosi dedivinizaciju svijeta (Entgötterung), što nije ateizam, već položaj u kojem pojedinac, misleće ja, zamjenjuje Boga kao temelj svega; čovjek može i dalje imati vjeru, klečati u crkvi, moliti se u postelji, no njegova pobožnost ubuduće pripada samo njegovu subjektivnom svijetu. Dobivaju li politika i religija, koje je Nehru proglasio zastarjelima (namjesto kojih je nastupilo „vrijeme znanosti i duhovnosti“), ponovno na značaju u postmodernom (agonalnom, kako Burckhardt označava grčku kulturu 6. st. pr.n.e.) društvu?” (Silva Kalčić u uvodniku).
U centralnom prilogu časopisa, Sandra Križić Roban će reći: “Određujući aspekte poslijeratne sakralne arhitekture u Europi, Wolfgang Jean Stock zapisao je kako nijedan drugi tip građevina – osim crkava – ne ocrtava na bolji način razvoj moderne arhitekture od Drugog svjetskog rata do danas… Doista, čeznemo za crkvama koje nismo bili u stanju izgraditi. Listamo časopise i knjige na stranicama kojih je sakralna tematika ilustrirana osobitim rješenjima kojima nije potrebno patetično pretjerivanje u oblikovanju (poput mozaika ruku franjevaca uzdignutih na molitvu, koje postaju „razlogom“ podizanja zvonika uz pročelje crkve) ni brojni simbolima prenapučeni interijeri”.
Nanić će reći o iranskom graditeljskom nasljeđu: “Kvaliteta kojom Iranci obnavljaju to silno graditeljsko nasljeđe u opeci fascinira. To se vrlo plastično vidi u Kašanu. Palače Brudžerdi i Ameriha, iz razdoblja kadžarske dinastije, obnovljene su tako da se ni po jednom detalju, od građevinskog do instalacijskog ili po opremi, ne vidi da su palače donedavno, što je vidljivo iz izloženih fotografija, bile posve zapuštene i dijelom porušene. To je tako jer obrazovanje i praksa u tradicionalnim zanatima nikad nisu napušteni i tekli su paralelno sa suvremenima. Kulturno osviještena politika dovela je i do uspostave visokoškolskog obrazovanja pa i poslijediplomskih studija u tradicionalnim umjetnostima, što je moglo rezultirati jedino ovako uspješnom obnovom graditeljskog nasljeđa.”
U stalnoj rubrici Realizacije prikazujemo osnovnu školu Fran Krsto Frankopan u Krku. Za tu gradnju izvrsno uklopljenu u zatečeni ambijent, slijedeći liniju srednjovjekovnih zidina, arhitektonski ured Randić-Turato iz Rijeke dobio je uglednu Nagradu Piranesi za 2005. (po prvi puta dodijeljenu hrvatskom arhitektima). Objavljujemo i studije vrhunskih ahitekata za dva urbanistička žarišta u povijesnoj jezgri Züricha, u suradnji s tamnošnjim časopisom za arhitekturu i urbanizam Hochparterre (prilog je pripremio Vjekoslav Munk). U rubrici Vizualna kultura objavljujemo tekst Vinka Penezića - prikaz izložbe suvremene njemačke sakralne arhitekture u Gliptoteci HAZU, tekst Rosane Ratkovčić o izložbi Moć praznine u Galeriji PM („Oblik je samo praznina, praznina jedini oblik“ (Sutra srca), jedan je od načina na koji budističko učenje iskazuje svoju temeljnu misao o spoznaji praznine koja uvodi u neizrecivo iskustvo Budhine prirode. Nakon mnogih stoljeća budističke tradicije, prisutnosti i utjecaja Miško Šuvaković (uz Ješu Denegrija kustos izložbe) u katalogu Moći praznine naglašava da je „pitanje o praznini kao o onoj negativnoj jezgri oko koje se strukturira svaki smisao ljudskog velika i posljednja metafizika antimetafizičkoga 20. stoljeća.“), a recenzirane su monografija nakita Nenada Robana te knjiga Ariane Štulhofer Sportska arhitektura u Zagrebu, o kojoj afirmativno govori Ivica Župan, te blago kritički Iva Koerbler. Objavljujemo i razgovor s Flaviom Coddouom na temu povijesti brazilske moderne arhitekture: “Kako su mi pričali, bilo je neko dijete, u dobi od oko četiri godine, koje je živjelo s obitelji u vrlo malom stanu u modernim blokovima rezidencijalnog dijela Brazilije sličnog Novom Zagrebu pokraj kojih su bile zelene površine na kojima se moglo igrati sa svojim prijateljima. Njegova se obitelj odlučila preseliti u veliku kuću s vrtom izvan područja ucrtanih u Plano Piloto. Na pitanje djetetu kako mu se sviđa njegova nova kuća otac je dobio odgovor da je "dobra, ali smo u starom stanu imali više mjesta". Za dijete ideja "prostora" u stanu uključuje i otvorene i javne površine, prostor kojim se koriste oni koji tu prebivaju”.
Objavljujemo i rezultate natječaja Društva arhitekata Zagreba za uređenje središta Sesveta („Budući da i u samom Zagrebu svjedočimo viskoj dozi nebrige o javnim sadržajima, ne iznenađuje nas da se isti fenomen ponovio i u ovom naselju koje se desetljećima razvijalo bez osnovnih preduvjeta za izgradnju; naime, stanovnici Sesveta koriste se nedostatnim električnim naponom te vodom iz industrijskog vodovoda koja nema certifikat za piće. Dovoljan je kratak posjet Sesvetama da bi se zamijetila manjkavost postojanja centra kao svojevrsnog orijentira u prostoru, tipična za sva linearna naselja koja su se razvila uz prometnice, ali i veliki nesrazmjer između naslijeđenog mjerila gradnje i povijesne parcelacije s uglavnom obiteljskom izgradnjom malog mjerila i nove izgradnje koja nije respektirala, ni u mjerilu, tipologiji, dispoziciji i organizaciji prostora, zatečenu povijesnu matricu. Djelomična realizacija urbane mreže i javnih prostora ima danas kao rezultat nisku komunalnu opremljenost ili potpunu zapuštenost. Poslovni sadržaji u središtu naselja realizirani su na raznolike 'maštovite i virtuozne' načine: rekonstrukcijama, dogradnjom i nadogradnjom obiteljskih kuća ili pomoćnih građevina te neplanskim postavljanjem privremenih građevina: kiosci, štandovi...“, iz teksta Sanje Jerković), sportsko-rekreacijski kompleks i uređenje zone Ciglana u Sesvetama. Također, objavljujemo nagrađene radove na natječaju za starački dom u Sloboštini te stambeno naselje Solitudo u Dubrovniku. Objavljujemo i radove studenata mentora prof. Jukića koji su osvojili osvojili dvije nagrade na međunarodnom natjecanju udruženja arhitekata i planera IFHP (International Federation for Housing and Planning) u Rimu 2005. Tema studentskog natjecanja bila je Kontinuitet i diskontinuitet - budućnost urbanih prostora.
U rubrici Info objavljujemo tekst Zdravka Krasića o postupku selekcije izložbe suvremene hrvatske arhitekture, prikaz izložbe 3LHD u Hamburgu te komentar, odnosno napomene Slavka Dakića o GUP-u Zagreba i GUP praktikumu: “"Sveobuhvatnost urbanoga planiranja je na sceni, barijere resora, sektora i planova treba napustiti". Do jučer, još mnogima utopijsko Lefebvreovo raščlanjivanje “industrijskog” i “urbanog”, njihova inherentnog nepomirljivog antagonizma u kojem industrijsko podređuje urbano nametanjem vrijednosnoga sustava industrijske racionalnosti raščlanjivanja cjelovitosti urbanoj, na vrijeme je navijestila budućnost urbanoga planiranja. "Urbanizam" kao segment karakteristične sektorske racionalnosti u osnovnom kodu industrijskog, Lefebvre je kvalificirao kao ideologizirani pseudo-koncept urbanog, pri čemu “svaki urbanistički plan prikriva neki program svakodnevnog života... pozivajući se, izrijekom ili ne, na shvaćanje cjeline ljudi, života i svijeta...”. Suprotno tomu, “urbano što se penje na povijesnom obzoru, što polako zauzima epistemiološko polje i postaje znanost epohe” podrazumjeva novi sustav vrijednosti, prepoznavanje temeljnih aktera razvitka urbanog, oblikovanje urbanom primjerene sintetske, a ne segmentarne i nepovezane razvojne strategije”.
|
| |
|
| |
|
| povratak na vrh::ispis
|
 |
Povijest brazilske moderne arhitekture
l
|
|
| Flavio Coddou (São Paulo) |
|
Povijest brazilske moderne arhitekture
Flavio Coddou (São Paulo)
Razgovarali Dinka Pavelić, Hrvoje Bakran i Zdravko Krasić
S engleskoga preveo Željko Tomić
Predavanje ugledna brazilskog arhitekta i teoretičara arhitekture Flavija Coddoua 18. lipnja 2005. u Gliptoteci HAZU u organizaciji Društva arhitekata Zagreba povod je ovom razgovoru o modernističkoj tradiciji i suvremenosti brazilske arhitekture te sličnostima tamošnje arhitekture i urbanizma internacionalnog stila s Novim Zagrebom.
ČIP: Zanimljivo je da ste na svom zagrebačkom predavanju o brazilskoj arhitekturi uočili određene veze između Novog Zagreba i Brazilije, moderna grada izgrađena 1960-ih u Brazilu. Pa, porazgovarajmo onda o zajedničkim točkama izgradnje São Paola i Zagreba. Iako je mjerilo u slučaju Zagreba znatno manje, a puno je manje i novčanih sredstava...
Coddou: Najveća je razlika u tome da u Zagrebu imate oba slučaja istodobno, to je jedan grad s dva lica. U našem slučaju Brazilija je novi grad koji je u doba svoga utemeljenja bio izgrađen usred ničega. Bilo bi vrlo teško naći u Brazilu grad koji kombinira tako različite utjecaje kao što je to slučaj sa Zagrebom. Saỡ Paolo, primjerice, predstavlja grad koji se širi i raste, posebice u proteklom stoljeću, bez istinskih regulacijskih mjera ili kontrole. Postojali su neki važni planovi za grad početkom 20. stoljeća, pod jakim utjecajem europskih urbanističkih planova toga doba, ali tek odnedavno, u posljednjih dvadeset godina činimo napore kako bismo stvorili generalne urbanističke planove, napose one koji bi se bavili pitanjem budućnosti središta grada i predgrađậ. U Rio de Janeiru, budući da je bio glavni grad tijekom 19. i 20. stoljeća, bilo je nekih značajnih urbanih intervencija od vremena kada je portugalska monarhija “prešla” u taj grad. Stoga je slučaj Rija vrlo specifičan u našem kontekstu i zbog njegova izuzetna zemljopisnog položaja teško je ustanoviti stvarne veze između toga grada i Brazilije. Brazil je mlada država s prostranim ozemljem, no provodimo urbano planiranje još od 18. stoljeća. Glavni slučajevi koje bih spomenuo jesu Belo Horizonte, Goiânia, Brazilija i Palmas (glavni grad države Tocantins, izgrađen 1990-ih). Također, radili smo značajne urbane zahvate u razdoblju od 1930-ih do pedesetih godina u glavnim gradovima naših država (Brazil je federacija sastavljena od 27 država, od kojih svaka ima svoj glavni grad!). U svim ovim slučajevima normalan urbani rast brazilskih gradova radikalno je transformirao aspekt izvornih planova prilagođavajući program i mijenjajući mu namjenu. Kao izravan rezultat industrijskog razvoja i ekonomskog rasta koji je nastupio nakon 1940-tih godina imali smo intenzivnu migraciju sa sela u urbane sredine jednako kao što je to bio slučaj s Jugoslavijom. U zemlji s tako puno socijalnih razlika kao u Brazilu migracija i centralizacija mogućnosti za zapošljavanje rezultira ilegalnim i neregularnim zauzimanjem zemlje i pojavom "favela" - "sirotinjskih naselja" u međuprostorima ili praznim prostorima - te bespravnim useljavanjem ("cortiços") u središtu grada.
Brazilija nije izuzetak u tom smislu; istodobno s nastankom grada odmah su se pojavila tzv. "satelitska naselja" u okolici glavne planske urbane mreže. Glavni moderni plan nije uključivao stambena naselja za radnu snagu koja se iz cijele zemlje slila na gradilište u te dvije godine izgradnje (između 1958. i 1960.). To je bila planska odluka u to doba, jer je Lucio Costa bio svjestan važnosti činjenice da izrada "ograničenog" plana omogućuje izgradnju grada u dvije godine u skladu s namjerama predsjednika Juscelinoa Kubitcheka.
ČIP: Ali zašto je slučaj Brazilije tako različit?
Coddou: Ako bismo razmatrali samo Plano Piloto (gradski plan koji je napravio Lucio Costa), činjenica da je neko mjesto od UNESCO-a zaštićeno kao svjetska baština znači da je u neku ruku zaštićeno kao urbani prostor, a to vrijedi i za zatečeni odnos izgrađenog i praznog prostora. To, primjerice, znači da ne možete izgraditi neboder usred grada. U tom smislu iskustvo Brazilije predstavlja diskontinuitet s uobičajenim urbanim okolišem kakav smo sretali u gradovima poput Rija ili São Paula, gdje je dinamika izgradnje prilično nesređena i prati neprekidan rast grada te kapitalističku zemljišno-špekulativnu logiku. To je razlog zašto mi u Brazilu nemamo tako zanimljivu situaciju kao što je vi imate u Zagrebu, kombinaciju svih tih područja u istom gradu: historicističko središte, Novi Zagreb i Trnje. Smatram izuzetno zanimljivim te poveznice i prepreke, granice i razlike, premoštenje rijeke kao prirodne zapreke, prevladavanje podjele grada željezničkom prugom, sve te izražajne linije…
ČIP: Međutim, sada se situacija razvija u smjeru da Trnje postaje standardna lokacija za izgradnju nebodera... Aktualnim transformacijama Zagreb se pretvara u novi São Paulo, u kombinaciji s austrougarskim naslijeđem.
Coddou: Da, ali u manjem razmjeru, a Zagreb je istodobno i prijestolnica. Imate tri slučaja koja se događaju istodobno. Ovakve neboderima izgrađene lokacije "nezaobilazne" su prema logici kaptalističke gladi za prostorom i mi u São Paulu o tome, napose o utjecaju na urbane prostore, manjku infrastrukture i prometnim problemima koji idu s tim, previše i ne raspravljamo. To se naprosto događa, neboderi odjednom zaposjedaju cijelo susjedstvo, a rasprava između arhitekata, urbanista i lokalnih vlasti kaska godinama iza stvarnosti. Kod nas je zanimljiv slučaj Avenide Paulista u São Paulu. U vrijeme kad je izgrađena odmah se “specijalizira” kao financijska četvrt grada u koju su se preselile sve banke i poduzeća iz stare gradske jezgre. Kada je nakon 1980-tih stvoreno novo financijsko središte grada, Avenida Paulista promijenila se u svom karakteru, tamošnje zgrade sada zauzimaju manje tvrtke i to je jedna od najživljih i najkozmopolitskijih zona grada. Ali trebalo je proći dosta vremena dok se to nije dogodilo; posebice se to odnosi na infrastrukturu i prometne kapacitete.
ČIP: Je li onda transformirana u zonu stanovanja?
Coddou: Ne, sậma avenija zaposjednuta je poslovnim tornjevima što ih koriste tvrtke koje se bave aktivnostima kao što su marketing ili web design, kina ili pak trgovinski centri. Ali okolna područja su naseljena. Naravno, govorimo o eliti koja si može dozvoliti da živi blizu posla, to je povlastica vrlo malog postotka ljudi u São Paulu.
ČIP: ...Ali što je bilo otponac o kojem ste govorili?
Coddou: Ustvari, radi se o gospodarskim ciklusima pa danas São Paolo ima tri središta: prvo je povijesna jezgra, koja je bila napuštena prije četrdesetak godina a u koju sada nastojimo vratiti poslovne aktivnosti ponovnim zaposjedanjem praznih zdanja i rekonstrukcijom nekih područja. Drugo središte bila je Avenida Paulista, od 1950-tih do 1980-tih. U to su doba na Aveniji izgrađeni neki vrlo dobri primjerci arhitekture, i taj je urbani prostor prilično dobro oblikovan. Nova linija podzemne željeznice i kulturni centri također su tomu pridonijeli. Ti su elementi služili kao "otponci" u preobrazbi područja i promjeni namjene prostora. Upravo to je problem u novoj gradskoj zoni koja se reformirala i intenzivno razvijala tijekom posljednjih nekoliko godina u São Paolu. Banke i velike međunarodne kompanije preselile su se u drugi dio grada koji se zove Avenida Berrini, daleko od središta, gdje je jedan lošiji urbanist i arhitekt napravio hermetičan projekt sa samim neboderima u tom području, s katastrofalnim učinkom na kakvoću urbanog prostora koji nije bilo moguće popraviti ni poboljšati kasnijih godina.
ČIP: Ali na zagrebačkom ste predavanju predstavili arhitektonske primjere na koje je brazilska arhitektura vrlo ponosna, primjerice izložbene paviljone, a nakon predavanja spomenuli ste i da je produkcija koju smatrate dobrom arhitekturom i o kojoj se može poučavati u arhitektonskim školama samo jedan postotak stvarne produkcije, jedan posto onoga što se mora pogledati u Brazilu...
Coddou: Razdoblje moderne u brazilskoj arhitekturi, napose njezin zlatni period tijekom 1950-ih bio je moguć samo zbog bogata i prosperitetna razdoblja industrijskog i gospodarskog razvoja. U to doba vlada je investirala mnogo novca u primarne javne zgrade poput škola, bolnica i sveučilišta zato što su takva zdanja bila potrebna svim našim gradovima. Bilo je dobrih arhitekata kojima je uspjelo izvesti neke od tih projekata na vrlo osobit način, ustanovljujući važne odnose između zgrada i otvorenog urbanog prostora, i ishod toga, nasreću, moguće je vidjeti na gradu. Ono što uočavate ako razgledate Rio ili São Paulo danas, jest to da su ti projekti poput "otoka" dobre arhitekture usred betonske džungle, a iskustvo posjeta takvim projektima učinit će da shvatite kako ipak tražite neka posebna mjesta. U logici suvremenog grada urbane se regule ne poštivaju, tornjevi niču posred niskih rezidencijalnih četvrti bez proučavanja ili prilagodbe infrastrukture susjedstva, a građevinska poduzeća izvode svoje projekte bez arhitekata ili urbanističkih savjetnika. Brazil je po lošoj raspodjeli novca iz budžeta druga zemlja na svijetu. A u našoj krutoj kapitalističkoj logici privatni novac nema interesa za ulaganje u bilo kakve "pokuse", pa mi gubimo dobre prilike u građevnom potencijalu urbanih prostora.
Prigoda koju smo imali za trošenje javnog novca za gradnju javnih zgrada s takvom energijom i kvalitetom u 1950-im bila je doista povlastica.
ČIP: Kakvu vrst urbane regulative imate danas u São Paolu?
Coddou: Sada, konačno, razvijamo neku opću urbanu regulativu, napose onu koja se tiče budućnosti predgrađa i njihove povezanosti sa središtem. Imamo zakone koji reguliraju maksimum iskorištenosti građevne parcele, udaljenost između susjednih objekata, brojeve i matematske relacije. U većini slučajeva ti zakoni se ne poštuju, u najvećem dijelu São Paula vlada kaos. Promijenili smo težište, posebice opće planove ("Planos Diretores”) kako bismo organizirali investiranje i hijerarhiju područja koja se razvijaju. Toliko o shvaćanju budućnosti grada s njegovom vlastitom dinamikom ekspanzije i pre(d)viđanju problema. Naravno, još je jedna velika briga i prijevoz. Budući da je odvijanje prometa glavni problem u São Paulu, a velika masa radne snage ne može si financijski dozvoliti da živi blizu radnog mjesta, mnogima treba i do tri sata za prijevoz javnim prometnim sustavom (autobus, tramvaj, metro) u jednom smjeru kako bi stigli na posao. Administrativno područje grada São Paola ima samo 9 milijuna stanovnika, ali cijela konurbacija ima više od 17 milijuna. Komplikacije i zastoji u odvijanju prometa nezaobilazni su u gradu s tako mnogo socijalnih i gospodarskih problema.
ČIP: Vidite li način razrješenja problema i poboljšanja urbanog planiranja i socijalne politike u budućnosti?
Coddou: To ovisi o strankama kojima pripadaju gradonačelnici, to je uvijek problem. Rastrzana između klase bogatih koji ne plaćaju poreze te siromašnih s nestabilnim ili povremenim zaposlenjem (primoranih da beziznimno koriste dekadentni javni zdravstveni sustav i javne škole u kojima je kvaliteta nastave na nižoj razini), brazilska srednja klasa plaća privatnu naobrazbu, privatno zdravstveno osiguranje, plaćajući čak i sve poreze. Razumijem da je to u društvu poput hrvatskog, koliko sam uočio, pomalo izvan svake rasprave. Još jedno važno pitanje jest problem favela u našim gradovima. Favele su nikle u Rio de Janeiru 1880-ih, nakon ukinuća ropstva. Te su zajednice osnivane na brežuljcima usred grada, pri čemu svaka favela ima svoju snažnu povijest, karakter i identitet. Ali favele se mogu naći i svakom većem gradu u Brazilu, bez iznimke, a u svakom od tih slučajeva odnosi su s urbanim tkivom različiti. U slučaju São Paola migracija koja dovodi tisuće pridošlica svaki dan u grad primorava ih na zauzimanje praznih prostora (koji pripadaju privatnom sektoru ili vlasti) u područjima s velikim manjkom osnovne infrastrukture. Kuće napravljene od kartona, bez vode i struje, te užasni zdravstveni i uvjeti stanovanja mogu se vidjeti na sve strane i te nastambe što niču poput gljiva predstavljaju posve različit slučaj od povijesnih naselja u Riju. U São Paolu postoji više vrsta i “klasa” favela, a ljudi "napreduju" seleći se u druge vrste favela kada nađu posao i zarade nešto novca. Radi se o konstantnu internom kretanju ljudi koje rezultira premještanjem obitelji kao na tekućoj vrpci, bez ikakve identifikacije s mjestom življenja. U takvim uvjetima vrlo je teško upravljati gradom. Nijedan gradonačelnik nije bio u stanju riješiti probleme koji iskrsavaju svakog trena.
ČIP: Možemo li se vratiti na neke poznate aspekte? U ovom trenutku puno se raspravlja o socijalnoj i političkoj pozadini arhitekture. Na predavanju niste željeli prikazati radove Line Bo Bardi; možete li objasniti zašto?
Coddou: Ne radi se o tome sviđaju li mi se oni ili ne. Na mojem ste predavanju mogli uočiti osnovnu tektoničku liniju koju sam slijedio. Karijera Bo Bardi vrlo je specifična u našem kontekstu i antropološke teme kojima se ona bavi bile bi izvan okvira predavanja.
ČIP: Zašto je potrebno da netko ima standardnu, nespecifičnu karijeru kako bi ga se poštovalo?
Coddou: Poštujem rad Line Bo Bardi. Međutim, teme kojima se ona bavi vrlo su specifične, njezina pozicija strankinje koja otkriva aspekte našeg načina gradnje, portugalske, indijanske i afričke tradicije, važne su u njezinu radu, ali manje značajne od eksperimenata koje je napravila u dva svoja projekta: Teatro Oficina i SESC Pompéia. Teatro Oficina je eksperimentalna kazališna dvorana, gdje se publika ostavlja "visiti" na jednom kraju dugačke zgrade, a gdje je pozornica također izduljena. Projekt SESC Pompéia jest, moram to reći, načudesnije socijalno postignuće u São Paulu. Zanimljiv je dio projekta to što je Lina bila u stanju stvoriti i provesti potpuno nov program, pri čemu je bila odgovorna za osmišljavanje funkcija i organiziranje događaja čak i nakon dovršetka izgradnje. To je javni kulturni i sportski centar koji je djelovao kao uzor za mnoge druge SESC centre u Brazilu. SESC je trgovinska udruga u kojoj svaka tvrtka koja posluje u gradu pridonosi izvjesnim iznosom novca, koji se mjesečno uplaćuje, kako bi se omogućila izgradnja regionalnih kulturnih središta. Jedan je dio takva centra eksluzivno namijenjen ljudima koji su dali svoje doprinose izgradnji te njihovim obiteljima, ali najvećim dijelom pristup je slobodan i demokratski otvoren. Ako uzmete u obzir činjenicu da je takvo nevjerojatno mjesto napravljeno u Brazilu, privatnim sredstvima a za javnu uporabu... to je doista nevjerojatno postignuće.
ČIP: Iako ste izjavili kako "mrzite prirodu", što je zvučalo kao provokacija, istodobno se na slikama na vašima predavanjima dade zamijetiti puno bujne tropske vegetacije….
Coddou: Da, pokazujem rad Burlea Marxa, našeg najeminentnijeg krajobraznog arhitekta. U njegovu radu priroda nije prikazana u svom "divljem smislu", nego kao transformat, sastavljena na različite načine, kombinirana, a napose se nastoji učiniti uočljivim egzotične dijelove nekih rijetkih biljnih vrsta koje je on sakupio u brazilskim šumama. Naš je odnos s prirodom prilično zamršen i teško ga je objasniti Europljanima. Kao kolonijalna zemlja uvijek smo se suočavali s našom egzistencijom koja je predstavljala naseljavanje ovog divljeg i velikog ozemlja. Konstrukcija naših gradova, temeljena na portugalskom načinu zauzimanja brežuljaka (nasuprot španjolskom stilu, koji uvijek naseljava ravna područja, gdje se instalira "raster") bila je usredotočena na obalni pojas zemlje i govori o povijesti više od tri stotine godina eksploatacije i izvoza proizvoda iz Brazila. Suočavanje s kontinentalnim dijelom zemlje i njegovo zauzimanje nužno je značilo preobrazbu postojeće prirode kako bi se preživjelo. Mi ne možemo biti nedužni i slaviti prirodu na pasivan ili kontemplativan način. Naš je odnos s prirodom strog i snažan. Razvijanje tehnika, u modernom periodu arhitekture, dio je ove zamisli. Razvoj građevne industrije ima za svrhu tu preobrazbu prirodnih elemenata, koristeći kreativnost inženjerske struke za razvoj novih ideja i zauzimanje prostora na drugačiji način. Istodobno su priroda i krajolik u velikoj mjeri nazočni u našoj arhitekturi. Nije riječ o kontemplaciji ili idiličnoj relaciji "unutra - vani". Okoliš ulazi u zgradu na vrlo snažan način. To možete pojmiti tek kada vidite brazilsku arhitekturu u sklopu mjesta gdje je sagrađena. Možete naći neke sličnosti s rečenim u radu Villanueve u Venezueli. A to se zbiva na radikalan način prvenstveno zbog klimatskih uvjeta. Ponekad nemamo potrebe za staklenim vratima, tako da su unutra i vani istovjetni, ustvari, vrlo fluidni pojmovi. S druge strane, ukoliko pomislite kako možemo riješiti probleme koje imamo koristeći na inteligibilan način suncozaštitu na fasadama (brisoleje), suočit ćete se s time da je za većinu naših tornjeva građenih nakon 1980-tih korišteno samo staklo i stoga se troši ogromna količina energije na klimatizaciju. To doista nema smisla.
ČIP: Dakle, potpuno je iracionalno preslikavati taj model anglosaksonske korporativne arhitekture...
Coddou: U potpunosti. A naši časopisi objavljuju i slave samo takvu vrst arhitekture; to je stvar pomodarstva onih arhitekata koji su odgovorni za spomenutu katastrofu.
ČIP: Dakle, ono što nam vi sada objašnjavate... ako ta doista zavodljiva, osebujna, autentična brazilska moderna betonska arhitektura stvarno izrasta iz poneblja, okoliša i krajolika, je li onda nju moguće preslikati bilo kamo, ili bi to bilo smiješno?
Coddou: Pokušao sam pokazati razlike između arhitekata o kojima sam govorio i njihove vrlo specifične karijere. Kada god su se suočavali s različitim kontekstima, arhitekti su imali problema. Niemeyer, primjerice, u svojim projektima za Braziliju: dva su temeljna egstencijalna elementa njegove arhitekture, obzor i neutralna pozadina neba. To možete jasno sagledati kada vidite projekte koje je napravio u europskom kontekstu 1970-ih, tijekom života u izgnanstvu. Kako bi ojačao ideju "arhitekture slobodnih formi" na prvoj ravnini on stvara pozadinu s jednostavnim neutralnim zgradama.
ČIP: Spomenuli ste da je proces zaštite Brazilije od strane UNESCO-a tek pokrenut; molili bismo vas za mišljenje - kakva su vaša očekivanja u pogledu daljnjeg tijeka tog procesa?
Coddou: Zapravo je Brazilija još od 1987. UNESCO-v spomenik svjetske baštine. Zanimljivo je da to što je zaštićeno nisu same građevine, nego odnos izgrađenog i praznog prostora. Među arhitektima koji rade u Braziliji traje (vječna) polemika o određivanju granica takve zaštite, to jest do koje razine, odnosno koliko bi daleko/duboko ona trebala sezati s obzirom na to da postoje područja u izvornom "Plano Piloto" koja su još uvijek prazna i mogu se urbanizirati. To je zanimljiv aspekt u pristupu zamisli "svjetske baštine", jer u slučaju Brazilije ne govorimo o očuvanju arhitektonskog objekta.
Ukoliko uzmemo da velika Brazilija broji dva milijuna ljudi, mogla bi vas iznenaditi činjenica da samo otprilike njih 300 000 živi na području određenom izvornim planom grada. To znači da je ono poput "otoka", očuvano usred golema metropolitanskog područja sastavljena od "satelitskih gradova" izgrađenih tijekom ovih četrdeset godina, u skladu ili većma u neskladu s urbanističkim planovima. Ovakva ideja "svjetske baštine" ključan je rezultat odnosa dvaju svjetova koje danas možete vidjeti u Braziliji. Govoriti o Braziliji uvijek je zamršeno, s obziorm na to da je rasprava o izvornom planu grada i neznatnim izmjenama koje je pretrpio zadnjih desetljeća (osobito što se tiče rezidencijalnih područja i prilagodbe izvornih zona komercijalne namjene smještenih oko njih) potpuno različita od rasprave o suvremenom metropolisu koji je nastao oko tog prvotno zamišljenog područja. Kao što rekoh, to je problem koji nastojimo riješiti povezujući različita urbana područja.
U slučaju Novog Zagreba radi se o samom Generalnom planu (“Plano Piloto”), koji održava odnose između javnog prostora i rezidencijalnih zdanja sasvim blizu izvornoj zamisli. Zanimljivost Brazilije jest i osjećaj ponosa koji građani rođeni u njoj gaje za svoj rodni grad. U razgovoru s generacijom ljudi koji su ondje rođeni i odrasli možete zamijetiti da vole način na koji grad funkcionira i poistovjećuju se s gradom. Kako su mi pričali, bilo je neko dijete, u dobi od oko četiri godine, koje je živjelo s obitelji u vrlo malom stanu u modernim blokovima rezidencijalnog dijela Brazilije sličnog Novom Zagrebu pokraj kojih su bile zelene površine na kojima se moglo igrati sa svojim prijateljima. Njegova se obitelj odlučila preseliti u veliku kuću s vrtom izvan područja ucrtanih u Plano Piloto. Na pitanje djetetu kako mu se sviđa njegova nova kuća otac je dobio odgovor da je "dobra, ali smo u starom stanu imali više mjesta". Za dijete ideja "prostora" u stanu uključuje i otvorene i javne površine, prostor kojim se koriste oni koji tu prebivaju.
ČIP: Isto vrijedi i za djecu iz Novog Zagreba. Izgleda da je takva vrst urbanizma izvrsna kad se radi o djeci. Međutim, kada dijete odraste i kada mu postanu zanimljive neke druge stvari koje su smještene izvan svijeta u kojem je provelo djetinjstvo, tu počinju teškoće, javlja se "stid" zbog toga što dolazi iz takva dijela grada u kojem se živi kao u "spavaonici”...
Coddou: Preobrazba modernog grada jest proces koji traje godinama. Nemoguće je samo izjaviti "to je promašaj", jer mi ga još probavljamo. To nije izoliran slučaj u brazilskom kontekstu. Brazilija je samo jedan od gradova izgrađenih u dvadesetom stoljeću prema modernome planu. Prije nje planirali smo već dva glavna grada, a jedan nakon nje. Mi imamo iskustvo u takvoj izgradnji gradova od ništice, i to je možda razlog zašto smo skloniji uvjerenju da su spore promjene važne i stalne. Razlog koji nas navodi na gradnju takvih gradova jasan je: potreba da se zauzme ozemlje i razviju područja na regionalnoj razini. A zatim, mora ih se podići u skladu s planom u kratku vremenskom razdoblju. Što se mene tiče, najneobičnija je stvar u slučaju Brazilije to što kada pomislite da je država koja je bila smatrana "banana republikom" bila u stanju podići je u dvije godine, tada cijeli koncept "banana republike" dolazi u pitanje - zato što je Brazilija činjenica, stvarnost i k tomu funkcionira. Uza sve svoje probleme ali i dobra rješenja, monumentalnost i uz to što ona predstavlja nacionalni simbol, Brazilija danas funkcionira kao grad. To je najvažnije. |
| |
|
| |
|
| povratak na vrh::ispis
|
|
Poziv na promociju ČIP-a
l
|
|
| i oprostajni party redakcije 2002. - 2005. |
Pozivnica_/PDF_100kb/ |
 
Klub Gjuro II
Medveščak 2
u utorak, 7. veljače 2006. u 21,30 sati
DJ Mario Kovač
DJ Dabi
***
Ovim se brojem redakcija Zdravka Krasića kao glavnog i odgovornog urednika ČIP-a oprašta od čitateljstva nakon dva dvogodišnja mandata. U njezinoj je posljednjoj godini Krasić bio selektorom izložbe suvremene hrvatske arhitekture do sada pokazane u Istanbulu, Dubrovniku i Podgorici (na slici na sljedećoj stranici: gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, Krunoslav Ivanišin, Saša Randić, Zdravko Krasić). Na izložbi su predstavljeni najbolji arhitektonski radovi između dva kongresa UIA, tj. nastupa ove redakcije: stambena zgrada Stanga (iz programa POS-a), Rovinj, 2001. – 2004. (Helena Paver Njirić); obiteljska kuća, Perjavica, Zagreb, 2003. (Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić); stambena zgrada B1-Smiljevac, Zadar, 2000. – 2004. (Dario Gabrić); stambeno-poslovna zgrada, Ribnjak 40, Zagreb, 2004. (Mira Tadej Crnković, Boris Fiolić, Zoran Boševski, Studio BiF); Osnovna škola Fran Krsto Frankopan, Krk, 2001. – 2005. (Saša Randić i Idis Turato); stambena zgrada u Španskom (iz programa POS-a), Zagreb, 2002. – 2004. (Nataša Jakšić i Goran Rako); stambena zgrada u Mundanijama (iz programa POS-a), Rab, 2001. – 2004. (Davor Katušić, Produkcija 004); kuća za odmor Dimov, Bobovišća, otok Brač, 1999. – 2004. (Nikola Popić, Dina Ožić Bašić, Đurđa Vujnović); stambena zgrada (iz programa POS-a) u Delnicama, 2002. – 2004. (Vladimir Kasun i Ivica Plavec); istraživački projekt i knjiga SUPERPRIVATE, Zagreb, 2004. (Platforma 9,81); hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi EXPO 05, Aichi, Japan, 2005. (3LHD, Saša Begović, Marko Dabrović,Tanja Grozdanić, Silvije Novak s Yasuakijem Tanagom i Irenom Mažer); stambena zgrada (iz programa POS-a) u Đakovu, 2001.- 2003. (Rober J. Loher, Petar Mišković, Branimir Rajčić); Okviri/Frameworks, site specific instalacija, Arsenale - Artiglierie, Venecijansko bijenale, 2004. (Ivana Franke, Petar Mišković, Lea Pelivan, Toma Plejić); stambena zgrada Blok 8 (za stradalnike domovinskog rata), Slavonski Bord, 2000. – 2004. (Mladen Jošić); obiteljska kuća Kovačić-Šojlev, VIII. Jazbinski odvojak, Zagreb, 2002. – 2004. (Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabashi); stambena zgrada (iz programa POS-a) u Krapinskim Toplicama, 2001. – 2003. (Iva Letilović i Morana Vlahović).
Suvremena hrvatska arhitektura
Zdravko Krasić
Istanbul, srpanj 2005.
Dubrovnik, rujan 2005.
Podgorica, prosinac 2005.
Između dvaju kongresa
U povodu 22. kongresa UIA u Istanbulu 2005. željeli smo predstaviti suvremenu hrvatsku arhitekturu nastalu između dvaju kongresa. Bila je to prilika za svojevrsnu analizu hrvatske arhitekture na početku novog milenija. Iako četiri godine i nisu pretjerano dugo razdoblje za revizije te vrste, pokazalo se da je ipak riječ o značajnu trenutku za hrvatsko arhitektonsko stvaralaštvo.
Izložba Suvremena hrvatska arhitektura svojom zgusnutom formom pokazuje da identitet hrvatske arhitekture zaista postoji. Šesnaest projekata, jedan pored drugoga, pokazuju zajedničku sliku stvaralaštva nastala u istim tranzicijskim i nestabilnim uvjetima.
Zadano vrijeme, protekle četiri godine, zapravo se pokazalo kao neočekivano plodonosan period djelovanja hrvatskih arhitekata – riječ je o prijelaznu trenutku koji bi se mogao konačno nazvati i novim početkom.
Devedesete
Daleko od toga da je milenijski Y2K izbrisao dotadašnja pozitivna arhitektonska nastojanja. Također nije istina da godine 2000. počinje nešto veličanstveno novo. Riječ je o jednostavnoj činjenici da devedesete nisu obilovale uspješnim realizacijama. Ne radi se o nemoći hrvatskih arhitekata, već prije o nemogućnostima hrvatskog gospodarstva koje nije imalo realnu ekonomsku snagu da prihvati urbanističku i arhitektonsku misao novih potreba u novom društvenom poretku.
O spomenutom vremenu najbolje svjedoči tekst Vladimira Mattionija Devedesete, koji opisuje okvir u kojem se odvijala arhitektonska praksa zadnjega decenija dvadesetog stoljeća. Ističu se intelektualno-kreativne vježbe kao što su Europan natječaji te seminari Okviri metropole kao izrazito kvalitetni ali nikad realizirani projekti s cijelim nizom imena koja su upravo počela izlaziti na scenu. Na kraju i sam Mattioni devedesete opisuje kao „...neku vrstu predigre za investicije koje će se pojaviti tek nakon 2000. godine“.
Riječ je o vremenu kad su se mladi hrvatski arhitekti uslijed slabe domaće produkcije otvarali novim znanjima i iskustvima iz ipak nešto razvijenije Europe - najčeće više nego bogatom suradnjom s Berlage Institutom iz Nizozemske, a s druge strane predstavljanjem svog viđenja novog prostora toj istoj Europi cijelom serijom radova nagrađenih na međunarodnim natječajima.
Stoga i ne treba čuditi što su autori izabranih najuspješnijih realizacija jednim dijelom upravo ti isti aktivni sudionici spomenutih događaja iz devedesetih, a drugim dijelom neke nove, sasvim mlade snage.
Dobre su se kuće jednostavno ponovno počele graditi.
Konačno realizacije
Upravo je stambena arhitektura doživjela najveći boom zbog činjenice evidentna nedostatka stanova. S jedne strane nastavio se proces izgradnje manjih objekata – mahom urbanih vila s po 3-5 stanova po objektu, ali ono što je zaista značajno jest pojava organizirane stanogradnje nakon dosta vremena. Riječ je o programu POS-a, koji je sa stajališta arhitekture dao cijelu seriju izvrsnih arhitektonskih realizacija.
Gledajući POS-ove realizacije sa samo nekoliko godina odmaka može se zaključiti da se radi o značajnu napretku hrvatske stanogradnje općenito, uvođenjem novih nedostatnih standarda - organizacijskih, projektnih, financijskih, građevinskih... sve ono što bi trebao postati uobičajen sastavni dio profesionalnog odnosa arhitekt-arhitektura.
POS-ov program imao je izrazito striktne projektne zadatke vezane za kvantifikacije površina, a cijene izgradnje bile su limitirane etalonskim troškovnicima. Projektiranje u takvim, prilično strogim uvjetima nije lagano i velik je uspjeh hrvatske arhitekture da je na težak zadatak odgovorila zrelo i kreativno.
POS-ove stambene zgrade pojavljuju se posvuda i nisu koncentrirane isključivo u velikim gradovima, što na kraju rezultira sasvim autonomnim čitanjima datog podneblja i posebnostima arhitektonskih rješenja koja su u potpunosti vezana za sredinu u kojoj su nastala.
Izgradnja javnih objekata također se trgnula iz višegodišnje letargije i upravo doživljava pravi procvat. Natječaji za škole, vrtiće i sportske objekte postali su svakodnevica, gotovo da premašuju kapacitete hrvatskih arhitekata. Budući da se čitav sustav financiranja tih djelatnosti prebacio s državnih institucija na jedinice lokalne samouprave, zahtjevi za društvenim sadržajima postaju puno realniji i bliži stvarnim potrebama, ali katkad i smjeliji od stvarnosti. Primjer je za to osnovna škola na Krku dvojca Randić-Turato, koja pokazuje savršenu sintezu javnog objekta i javnog prostora. S obzirom na to da škola zauzima znatan dio samog povijesnog grada Krka, prožimanje dnevnog boravka škole i dnevnog boravka grada čini se kao idealno rješenje za nedostatak javnog prostora. Taj korak više od arhitekture prema urbanizmu, odnosno kako se sa svoje čestice izvući u gradsku matricu, pridonosi gradu na način da grad ne profitira samo novim prijeko potrebnim školskim objektom ili pokaznom dobrom arhitekturom, nego i kvalitetom življenja svakodnevice.
Istraživanja
Najcjelovitiji istraživački rad na području urbanizma i arhitekture sasvim je sigurno projekt Platforme 9,81 Superprivate. Nastala na sasvim specifičan način u sasvim specifičnim okolnostima Platforma iznenađujuće svježe promišlja procese tranzicije koji se često iz pozicije svakodnevne prakse i ne primjećuju. Superprivate je zbirka, sasvim slučajno u obliku knjige, istraživačkih projekata na teme koje su obilježile kasne devedesete kao i one sasvim recentne - izgradnja novih naselja, divlja gradnja, napušteni industrijski resursi, sakralna arhitektura, obala, Kajzerica, Trešnjevka...
Predstavljanje u svijetu
Predstavljanje nacionalne arhitekture kao slike nacionalnog identiteta iz hrvatske perspektive izgleda kao nemoguća misija. Balansorajući između arhitekture i konceptualne umjetnosti, najbolju su poruku poslala dva rada na izuzetno značajnim međunarodnim manifestacijama: Frameworks na Bijenalu u Veneciji 2004. i paviljon s multimedijalnom prezentacijom na EXPO-u u japanskom Aichiu 2005. Umjesto standardne prezentacije (arhitektonskog) proizvoda projekti su postavljeni kao čista prostorna misao. Bez ikakva banaliziranja.
Na izložbi prikazanoj u Istanbulu, Dubrovniku i Podgorici predstavljena je arhitektura prilagođenog mjerila i pravilno iščitane potrebe, na tragu modernizma Zagrebačke škole... |
| |
|
| |
|
| povratak na vrh::ispis
|
|
|
|
|
|
|
|
))
))
))
))
))