Dva paradoksa mnogolikosti.
stefano boeri

1. Polifone slike

Kada današnji arhitekti pokušavaju konstruirati prikaz prostora suvremenoga grada, kojeg bi krasilo dostatno suglasje i zajedničke predodžbe, ne mogu zaobići uključivanje disonantne raznolikosti motrišta.

Da bismo opisali gradski okoliš na uvjerljiv, sintetički način, danas moramo ostaviti prostor mišljenjima raznolikih subjekata i raznim kutovima gledanja, ne pokušavajući ih sažeti u jedinstveni metadiskurs, jedinstvenu veliku priču.

Smatram da je, ukoliko s njome postupamo svjesno, ta disonanca apsolutno neophodna da bi nam pomogla u pristupu razumijevanju prostornih značajki suvremenoga grada. Polifoni učinak možemo postići kombinacijom raznolikih motrišta u jedinstvenome izlaganju – nekom vrstom zvuka u pozadini, basso continuo – što je zapravo najbliže smislu suvremenoga gradskog prostora.

Nemogućnost stvaranja sintetičke slike grada, a da se ne uporabe mnogostruke montaže i osjetilna iskustva, ne proizlazi samo iz složenosti elemenata postavljenih u fizički okoliš, nego je i rezultat agilnosti naših motrišta kao stanovnika gradova, naše navike da tijekom samo jednoga dana uspješno preuzimamo razne identitete što ih utjelovljujemo.

Doista, u odnosu prema samo jednomu, istom mjestu, možemo naizmjence biti rastreseni putnici, radoznali stručnjaci, turisti u prolazu ili stalni stanovnici, a ta višestrukost uloga aktivira raznolike kodove pri označavanju prostora. Često povezujemo različite, udaljene prostore, primjerice veliku robnu kuću i turistički orijentiranu povijesnu jezgru, samo zato što na njih projiciramo iste označiteljske kodove. S druge strane, slični, susjedni prostori, ponekad nam se čine neusporedivima samo zbog toga što do njih dolazimo prolazeći vrlo različite perceptivne sljedove.

Nemogućnost stvaranja sintetičke slike grada također je povezana s činjenicom da je danas perceptivni opseg gradskih prostornih osobina mnogo širi. Danas različita iskustva pojedinačnih percepcija organiziramo unutar homogenih nizova, stvarnih odraza perceptivnih sljedova. Ti nizovi su, u još većoj mjeri od pojedinačnih statičnih slika, elementi koji stvaraju naš identitet kao lutajućih građana urbaniziranoga područja.

2. Nadlokalne varijacije i molekularne razlike

Nova europska urbana središta pokazuju mnoge zajedničke odlike urbanizacije, no ne nastaju rastom novih jezgri ili širenjem urbanoga područja u poredanim nizovima, već, čini se, slučajnim nagomilavanjem ili mnoštvom pojedinačnih urbanih čimbenika okupljenih prema načelu pojedinačne prezastupljenosti.

Čudnovati novi gradovi rašireni su poput maglice površinom različitih područja, nevidljivi topografskim kartama. S vremenom obuhvaćaju prastare gradove, kojima vladaju tisuće zakona poretka oduzimajući im dominantan središnji položaj, dok ograničen broj gradbenih modela, variranih prema repetitivnoj matrici, ispituje svaku moguću kombinaciju.

Ta područja zahvaćena valom sličnih, no pojedinačno izrađenih proizvoda, urbani okoliš s potpuno novim oblicima, nevidljivima pogledu što traži okupljenost i preglednost, sadrže drugu paradoksalnu pojavu: sferu što potencijalno ide prema homogenizaciji, gdje se nove građevine počinju preklapati i prekrivati pradavne razlike između različitih dijelova grada.

Tijekom posljednjih dvadeset godina niz gradbenih potresa što su se dogodili kao posljedica individualnih izbora obitelji, malih tvrtki i klanova, ostavio je traga u izdancima i usjecima južnoeuropskih gradova, zauzimajući zelenilo, spajajući nekada razdvojena središta i šireći se obalama i udolinama.

Gradovi više nemaju granica, izgledaju poput sazviježđa s točkastim nakupinama izoliranih ili neuredno nabacanih građevina. Nova urbana dimenzija nabačena preko suvremenih gradova, a da ih ipak ne briše, odražava društvo u kojemu se iznimno povećao broj ljudi i sila sposobnih mijenjati prostor.

Posljedica toga je radikalna promjena odnosa između načela različitosti i varijacije upisanih u tekstove urbane morfologije prije trideset godina.

Danas načelo različitosti više ne djeluje između velikih i homogenih dijelova grada – devetnaestostoljetnih i renesansnih, javnih prostora predgrađa i velikih industrijskih zona – već između individualnih molekula urbanoga organizma koji se iznimno raširio: između kuće na periferiji i obližnjega trgovačkog centra, terrain vague i stambenoga bloka uz njega, praonice automobila i industrijskog hangara s kućom za stanovanje uz njega, između obilaznice i maloga komada obradive zemlje.

Na isti način, načelo varijacije više ne djeluje unutar velikih urbanih područja (poput nestajanja individualnih komponenti gradskih blokova ili pravocrtnog tkiva), već putem iznenađujućih skokova i improviziranih rješenja između nekoliko kategorija “urbanih obilježja” koja tvore grad u nastanku. Varijacije se svode na bezbrojne adaptacije što ih – na različitim područjima – može poprimiti obiteljska kuća ili stambena zgrada ili gradnja namijenjena rekreativnoj (uporabnoj/trgovačkoj) svrsi.

U suvremenom gradu načelo varijacije funkcionira kao interna modulacija pojedine tipologije građenja: odvojenih kuća, hangara, trgovačkih centara, manjih stambenih zgrada, parkirališta, poslovnih zgrada. Više se ne radi o internoj modulaciji jedinica homogenoga zemljopisnog područja (kao ranije), već o modulaciji razlikovnih karakteristika vrste građevina nasumce rasutih preko cijeloga područja.

Imamo izvanredno veliki broj varijacija, koje ipak ne proizvode nove tipove. Izgleda da se tako odražava potreba prekomjerne zastupljenosti pojedinca u društvu sastavljenom od obilja manjinskih skupina, koje odbijaju prihvatiti jedinstvene, skupne modele. Društvo je demokratski stvorilo teritorij koji nalikuje njemu samome, a strukturalistički pojmovi – s naglaskom na Spomenicima, Homogenim dijelovima i Teksturi – više nisu sposobni ni opisati, a kamoli vladati.

Složenost suvremenoga grada i teškoća njenoga odražavanja proizlaze iz činjenice da nove matrice razlikovanja i varijacije nisu poništile stare, već su s njima isprepletene, čime otežavaju dešifriranje sintakse nove urbane dimenzije.

3. Nova načela kombiniranja

Kao što smo vidjeli, “gramatika” novoga grada sazdana je od mnogo elementarnih sintagmi, a ne artikuliranih postavki tipova koje je moguće jasno razlikovati.

To je učinak invazije mnoštva objekata sagrađenih odvojeno i spojeno, što su ih proizvele pojedine društvene prilike koje zauzimaju razne vremenske okvire, raštrkane cjelokupnim naseljenim prostorom, smještajući se u njegovim naborima, stvarajući nove krajolike i mijenjajući značenje postojećih. Ti standardizirani “urbofakti” često su izvedeni iz sveprisutnog modela – poput obiteljske kuće u središtu parcele, trgovačkog centra okruženog parkiralištem, pješačke zone u povijesnoj jezgri – a ne iz postojeće graditeljske tradicije ili komunikacijskih običaja utemeljenih u lokalnoj povijesti. Zbog toga postaje sve teže dijeliti područja u jedinice jasno različite po svojemu obliku, prevladavajućim načinima obitavanja ili simboličkim vrijednostima.

No višestruka interpretacija suvremenoga europskoga grada otkriva nam područje koje nije kaotično. To je treći paradoks europskih gradova na koji se moramo usredotočiti. Ako uzmemo u obzir fizičke promjene u suvremenom događanju, promotrimo li različite načine na koje se mijenjaju teritoriji naših proširenih gradova, možemo prepoznati pravila i okvire u odnosima između prostora i društva, koliko god oni bili slabi i jedva vidljivi.

Tako ćemo shvatiti da suvremena europska urbana područja spajaju mnoštvo pojedinačnih, asinkronih potresa unutar nekoliko pravilnih kretanja materijala – raspoznatljivih po ritmu, trajanju i intenzitetu. Svako od tih pravilnih kretanja ponovljeno je na različitim, međusobno udaljenim mjestima. U napetosti što teče fizičkim materijalom i njegovim pomicanjem otkriva određenu specifičnu organizaciju društvenih odnosa i procesa donošenja odluka. Karta tih obrazaca promjena tako nam govori o nekima od ponavljanih društvenih struktura, te nam pokazuje da promjene unutar suvremene europske urbane sfere više ne dolaze iz središta ili točke fokusa, kao što to, čini se, još uvijek govore konvencionalnija tumačenja.

Ti oblici mijenjanja putem homogenih obrazaca prostiru se poprijeko i nadlokalno. Uključuju vrlo različite urbane sredine i skiciraju sliku društva razbijenoga u fragmente, a ipak organiziranoga i funkcionirajućeg po načelu podsistema. U tome društvu ograničeni broj snažnih područnih načina razmišljanja i ograničeni broj tijela koja donose odluke obuhvaćaju i predstavljaju tisuće pojedinačnih poticaja. Ono što u novim južnoeuropskim urbanim područjima može izgledati kao beskonačna opozicija raznolikih objekata, zapravo je kompleksni mehanizam što ga proizvodi presijecanje i preklapanje bezbrojnih podsustava, po sebi potpuno funkcionalnih, no često nesposobnih stupiti u vezu s drugima.

Tako iza estetskoga kaosa što ga proizvodi naizgled neusustavljeno sučeljavanje jedinki usmjerenih samo na svoje pojedinačno kretanje, svjedočimo nastanku posve drugačije pojave: velika moć manjine stvara načelo poretka.

Ukratko, “sintaksa” novih gradova sastoji se od maloga broja pravila organizacije i velikoga broja fraza. To je osiromašeni jezik, koji opetovano upotrebljava tek malene dijelove svojega bogatog rječnika.

4. Nepredvidljivi potresi.

Područje Europe danas predstavlja izuzetno polje proučavanja i pokusa, palimpsest različitih okoliša, gdje novi urbani uvjeti djeluju kao snažna matrica, nailazeći na manje prepreka nego drugdje, usprkos bezbrojnim već postojećim strukturama s kojima se mora baviti. Radi se o okolišu prepuštenomu na milost i nemilost nekontroliranim, decentraliziranim silama, koje su potkopale mnoge njegove dijelove, no on je istovremeno i kolijevka iskustava urbanoga života što nudi pogled u budućnost. Usporedo s kaotičnom invazijom obiteljskih kuća, zemljopisnim imperijalizmom velikih privrednih poduzeća i standardizacijom povijesnih gradova u svrhu zadovoljavanja turističkih zahtjeva, u nekim povijesnim jezgrama možemo naći vrlo napredne oblike etničkoga suživota. U difuznom gradu nailazimo na oblike življenja oslobođene funkcionalne specijalizacije i otkrivamo panorame nesvjesne ljepote na slučajno nastalim točkama dodira povijesnih lokaliteta i infrastruktura.

Taj gradski model originalan je, različit od američkog ili azijskog; povremeno može izgledati obeshrabrujuće, ponekad plodno, no uvijek je nevjerojatno heterogen.

Doista mislim da su u tome sadržane sve nove teme arhitektonske prakse: sposobnost intervencije u mehanizme individualne varijacije, briga za nove i privremene prostore zajednice, pokušaj uporabe gospodarske snage pojedinih građevnih procesa u svrhu proizvodnje simboličke dodane vrijednosti, koja bi ih iskupila od njihovoga egoizma.

No treba nam nova paradigma interpretacije grada u nastanku, takva koja može zamijeniti onu što smo je naslijedili iz šezdesetih, a ta paradigma mora se suočiti s novom dinamikom Varijacija i Razlika, kao i s pitanjem nesigurnosti određenja.

Jedan od glavnih problema s kojima se susrećemo projektirajući budućnost velikih europskih urbanih područja jest nevjerojatan broj sugovornika (naime obitelji, malih tvrtki, lokalnih udruga …) koji danas imaju financijska i pravna sredstva kojima mogu mijenjati prostor, čime proces projektiranja postaje iznimno kompleksnim zato što je manje predvidiv. Količina pojedinačno rasutih objekata što danas okružuju sve europske velike gradove također je rezultat demokratizacije procesa odlučivanja koji je gotovo posve onemogućio građenje s pogledom u budućnost širokoga urbanog područja.

Kao što smo vidjeli, prašni oblak mnogobrojnih samostojećih građevina, karakterističnih za granice velikih europskih gradova, uzdigao se iz beskonačnog ponavljanja struktura ograničenim izražajnim vokabularom.

Međutim, ta pojava nije homologacija. Taj prašni oblak također je proizvod lokalnih društava koja su doživjela veliki porast broja čimbenika sposobnih mijenjati okoliš, što oni čine kršeći sve krute, apstraktne i nerelevantne odredbe, odbijajući elitno tržište “visoko profilirane” arhitekture. Takvi ljudi, pristajući replicirati tek nekoliko građevinskih obrazaca, istovremeno se žestoko bore za zaštitu vlastite individualnosti.

Prodirući u hibridnu teksturu tih novih krajolika, možemo prepoznati tragove društva sposobnoga da uvede jake varijacije i mehanizme razlikovanja u njihove prevladavajuće repetitivne i homogenizirajuće tendencije, sposobnoga upotrijebiti “smanjeni” gradbeni vokabular da bi predstavilo, u iznenađujuće šarolikim oblicima, svoje korijene na specifičnome mjestu, među mnogim mikrosvemirima od kojih je sastavljeno.

S arhitektonskog motrišta to znači dva učinka: prvo, da moramo analizirati mogućnost individualizacije kratkoga popisa standardiziranih obrazaca; drugo, to znači da moramo izbrisati tradiciju “urbanih projekata” koji nastoje na papiru utvrditi budućnost velikih područja, misleći da je moguće potpuno predvidjeti i nadzirati razvojni proces. Ti projekti su utemeljeni u iluzornoj ideji “konteksta”, zamišljenoj kao stalna i statična prostorna dimenzija, vjeruju da za određenje razvoja nekoga područja dostaje projekt svega onoga što se nalazi unutar ekstrema polja promatranja.

Tradicionalno smo navikli misliti da za izradu projekta prvo moramo provesti temeljitu analizu. To vodi do činjenice da su arhitektonski projekti često pretovareni golemim odgovornostima, izvedenima upravo iz te široke analize područja gdje bi projekti trebali biti smješteni. Površinske, ali opsežne analize pretvaraju se u površinske, ali opsežne projekte u kojima višak projektiranja (nastao zbog primijećene potrebe da se projektira sve što smatramo “kontekstom”) u konačnici proizvodi ambiciozne, agresivne, ukratko beskorisne hipoteze.

Vjerojatno trebamo poći od suprotne ideje: da nije moguće predvidjeti ili unaprijed potpuno odrediti buduće uređenje suvremenih južnoeuropskih gradova i da je umjesto toga važno odlučiti o malom broju osnovnih uvjeta, sposobnih pokrenuti neke evolucijske procese u gospodarskom i kulturnom životu grada.

Moramo razviti ograničena rješenja, projekte ograničenoga prostornog dosega, no sposobne stvarati sukcesivne i nepredvidljive putove preobrazbe.

To su autonomne jedinice, koje, kao u scenariju, nisu jedna s drugom povezane na deduktivan način. Moramo predvidjeti njihov pojedinačni odjek i ustanoviti – upotrebljavajući neku vrstu stereometrijske strategije – bolje uvjete za nastavak procesa.

Weimar, 16.10.99.