450 nagovještaja za hrvatski teritorij

450 projekata predstavljenih na ovim stranicama nisu vjerna prezentacija “novog” koje će u sljedećim godinama prekriti hrvatski teritorij.
450 projekata kuća, hotela, trgovinskih centara, trgova, mostova, restorana, škola, muzeja, cesta, četvrti, parkova, riječnih nasipa, vrtova, trgovina, bolnica, aerodroma, kolodvora, luka… izrađenih u protekle 3 godine daje netočan uzorak hrvatskih arhitekata i urbanista iz različitih krajeva zemlje. 450 projekata predstavljenih na Zagrebačkom salonu 2003. nisu, dakle, statistički relevantan uzorak.
To su prije svega ideje: iscrtane, u izvođenju ili već realizirane, namijenjene u najvećoj mjeri da promijene prostore Zagreba, Splita, ostalih gradova na obali, prostranih područja u unutrašnjosti.
To su nagovještaji napora pojedinaca i grupa koji transformiraju prostor, nastojeći realizirati prostore koji se “ograđuju” od prosječnosti graditeljstva, pa kao takvi rezultati Zagrebačkog salona mogu postati dragocjen instrument za procjenu ambicija i kontradikcija prisutnih u hrvatskoj arhitekturi i teritoriju na kojem nastaje.

zemlje u tranziciji

Ono što danas u Hrvatskoj između 450 projekata odmah upada u oči istovremeno je postojanje dviju paralelnih dimenzija. Brzi prijelaz iz režima državnog socijalizma u uvjete liberalne demokracije oslobodio je moćne, partikularne energije koje su se ovih posljednjih godina preslikale na naslijeđene forme, proizišle iz desetljeća socijalističkog urbanizma, a da ih nisu izbrisale.
Pojedinačna fragmentacija novih transformacija, koja dovodi do istinskog mrvljenja u nove privatne - često divlje - gradnje, najčešće ne poštujući bilo kakve urbanističke regulative (iz Izvještaja Inspekcije za urbanizam i prostorno planiranje, Ministarstva zaštite okoliša i prostornog planiranja 2002. izvodi se da je “od 1375 prostornih planova gradova i zajednica samo 674 novih u skladu sa zakonom iz 1994.), preplavljuje i mijenja izgrađeni prostor na temelju potpuno drugačije sintakse.
Gomila izoliranih objekata preplavljuje prostor koji su oblikovala desetljeća upravljanog planiranja, gradeći velike rezidencijalne četvrti, infrastrukture, prostrane javne prostore i društveno reprezentativna monumentalna zdanja.
Projekti koji se nalaze na ovim stranicama - gotovo svi individualne građevine, zatvorene, ljubomorne na svoju izoliranost i ponosne na svoju pojedinačnost, usprkos tome što su nagomilane jedna pored druge - dobro oslikavaju to golemo partikularno djelo “nanovo ispisanog” teritorija, koji danas djeluje poput golemog palimpsesta.
Dvije Hrvatske zapravo žive zajedno i preklapaju se, zahvaljujući radikalnoj razlici između društvenih i socijalnih “geografija” koje su ih stvorile i “napisale”. Država, partija, politički lobbyiji s jedne, a institucije lokalne uprave, multinacionalne kompanije, gomila sitnih privatnih aktera s druge strane.

između države i pojedinaca

Možda su i slabosti prijelaznog modela deklarativne demokracije, temeljene na politici welfarea, olakšale mehaničko i nakaradno preklapanje tih dviju paralelnih dimenzija. Odsustvo jedne dugotrajne tradicije državnih reformatorskih i socijalnih političkih usmjerenja u odnosu na urbane fenomene, kao i slabost institucija sposobnih upravljati dijelovima teritorija “odozdo”, danas ocrtava sve očitiji i žešći sukob između liberalistički usmjerene većine i velikih grundiranja socijalističkog urbanizma. To se događa i zbog toga što često nedostaju upravo institucije koje bi trebale provoditi politiku welfarea (posebno za gradnje infrastruktura i servisnih sadržaja) te one “funkcionalne autonomije” (gospodarske komore, sveučilišta, banke, osiguravajuća društva, sajmovi…), koje su u zemljama zapadne Europe djelovale poput filtera i prijelaznog razdoblja (sve do postizanja stvarnog samoupravljanja) u procesima urbane transformacije. Nedostaje također uloga države koja bi bila sposobna partikularne energije usmjeriti u projekte od opće koristi. No danas jednako tako slabo djeluju privatne institucije koje preuzimaju odgovornost promoviranja i upravljanja aktivnostima od javnog interesa, kako bi zamijenile i na neki način kompenzirale nedostatak državne socijalne politike. (Osim toga, čini se da upravo razmatranje 450 projekata upozorava na pomanjkanje investicija u infrastrukture od općeg značenja: ceste, mostove, vijadukte, osnovne urbanističke objekte. Čini se da u mnogim područjima novog urbanizma još uvijek nije provedena osnovna kanalizacijska mreža. “Građevine duž obale često nemaju čak ni septičku jamu. A njihov broj u ljetnim mjesecima trostruko premašuje realne mogućnosti kapaciteta kanalizacije.” cit. Slobodna Dalmacija, 13.10.2000.) Nedostaje također mreža institucija, zajednica i pojedinaca sposobnih da sami organiziraju vlastitu aktivnost u prostoru, te da fizički prostor ispune projektima i transformacijama koji imaju ograničen, ali očit socijalni učinak. (Multiplicity, USE.Uncertain states of Europe, Skirà, Milano 2003.)

plodno zaostajanje

Pogođen tisućama građevinskih “potresa”, koji preplavljuju prostor desetljećima stvaran socijalističkim urbanizmom, hrvatski je teritorij danas mjesto turbulencija i nakaradnih približavanja. U suburbanim područjima, pored novih velikih shopping centara, još uvijek opstoje zaseoci, povijesne jezgre i velike kuće socijalne stambene izgradnje. U gradovima, poput Zagreba, područja užeg i šireg centra ponovno su vraćena vlasnicima te ih agencije nekretnina parcijalno preprodaju. Prizemlja cijelih blokova povijesnog centra postala su golemi horizontalni trgovinski lanci.
Duž jadranskih obala simboli socijalističkog turizma okruženi su gomilom obiteljskih kuća, dok se veliki međunarodni kapital - kao što se nedavno dogodilo u Splitu - natječe za gradnju golemih turističkih, stambenih i komercijalnih centara, a što u drugim dijelovima Europe nije novost. Riječ je o procesima transformacije koji su prekrili i prije 15-20 godina radikalno promijenili prostore zemalja Zapadne Europe. Te je transformacije prouzročila radikalna socijalna promjena: rast broja pojedinaca sposobnih da samostalno ulažu u mijenjanje naseljenog prostora; kriza oligarhijskog režima upravljanja prostorom; umnožavanje podsistema pojedinačnih aktera u natjecanju, a koji su po upravljanju lokalnim dijelovima prostora međusobno jednaki.
U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama Istočne Europe, danas se pruža mogućnost prikupljanja riznice često dramatičnih i poraznih iskustava susjednih europskih zemalja, te početka važnog procesa iznalaženja načina na koji država i institucije lokalne uprave mogu usmjeriti - a da se ne upleću i ne kontroliraju - moćne, partikularne privatne energije koje se kreću teritorijem, te kako iz privatnih graditeljskih inicijativa pokušati uvijek izvući javnu korist kada su u pitanju infrastrukture, zelene površine i kontrolirane cijene stambenog prostora.
Hrvatskoj se danas, više nego drugim istočnim zemljama, pruža velika mogućnost da na plodan način iskoristi svoje zaostajanje, te da do temelja prouči kulturu europskog urbanizma.
Kako izbjeći da veliki shopping centri naprave “prazninu” u svojoj okolici, poput gigantskih svemirskih brodova, i umjesto toga stvore priliku za nove oblike javnog i zajedničkog prostora?
Kako usmjeriti energije koje pulsiraju u širenju obiteljskih kuća i prisiliti ih da također proizvode javne prostore i infrastrukture?
Kako zaštiti obalu, istinski veliki resurs zemlje, te kako usmjeriti, obuzdati, povremeno redefinirati - a da ih se ne izgubi - velike projekte na obali koje potiče međunarodni kapital?
Kako spriječiti da se otoci pretvore u turističke tematske parkove i zadrže složenu raznolikost djelatnosti i načina života?
To su sve neizbježna i teška pitanja jer ne postoje iskustva - daleka ili bliska - u koja bismo se mogli ugledati.
Riječ je prije o jednoj neobičnoj prilici za eksperimentiranje i istraživanje koje izbliza promatra upravo kulturu i sposobnost klase intelektualaca kojoj pripadaju hrvatski arhitekti i urbanisti. (Ivana Katunarić, “Croatian delay - case study of Bol”, Domus Academy, Milano, 2003.) A Europa nas s tog stajališta danas nema čemu podučiti.

iscrtani koncepti, sagrađeni koncepti

Upravo nas je razmišljanje o velikim odgovornostima koje danas nosi suvremena arhitektura u Hrvatskoj (vidi Saša Randić, “Predgovor”), potaknulo da odaberemo prikazane projekte, sposobne da se izdignu iznad jednostavnoga funkcionalističkog odgovora na problem koji postavlja naručitelj, te nas je uvjerilo da nagradimo arhitekte koji su se pokazali sposobnima prevazići stilističke preokupacije i lingvističke klasifikacije.
Odabrali smo projekte koji su sposobni realistično pristupiti uvjetima tržišta nekretnina, suočiti se sa zahtjevima naručitelja, ali uvijek zaokupljeni težnjom da proizvedu simboličnu i funkcionalnu “plusvrijednost”, da pruže gradu i zajednici nešto više od onoga što zahtijevaju pojedinačni investitori koji danas u Europi financiraju i proizvode arhitekturu.
Razmatranje velikih gibanja na prostorima suvremene Hrvatske dovelo nas je do toga da od velikog broja projekata damo prednost malom broju onih koji su u stanju iskoristiti snage pojedinačnih i fragmentiranih energija za stvaranje prostora koji se obraćaju lokalnim zajednicama i pozivaju na interakciju, razmjenu, na sukob i usporedbu mišljenja.
To nas je uvjerilo da se i u Hrvatskoj budućnost arhitekture, kao discipline od opće društvene koristi, mjeri sposobnošću otkrivanja novih prostornosti i novih projektantskih pomagala, te realizacijom “primjera” koji su otvoreni budućnosti i dovode u pitanje uobičajene i neinventivne odgovore koje arhitektura prečesto nudi svojim naručiteljima.
Nije važno jesu li te arhitekture sagrađene, izvode li se, jesu li to natječajni projekti, ili su samo zamišljenje; nije važno radi li se o upotrebnom objektu, infrastrukturi ili građevini. Članovi te male skupine arhitektura dijele nešto što je puno važnije: pretjeranu, spasonosnu velikodušnost.